Protest.ba: Pusti Japan da se rahat pati

piše: Nermin Čengić za Protest.ba

Prema mišljenju japanskog premijera Naoto Kana, a čovjeku visokorazvijene zemlje je vjerovat, Japan se trenutno suočava sa najgorom krizom u posljednjih 65 godina. Razlog tome nije ni korupcija, ni loša (bez)vlast, niti imaju Dodika da si traže opravdanja i isprike što ne mogu ili ne znaju bolje. U Japanu je, ako niste već vidjeli na nekom od lajkovanih postova, u petak ujutro bio zemljotres, Richterovom skalom ocijenjen 8,9 stepeni. To je puno.

Sjeveroistočni dio ove ostrvske zemlje je nakon razornog zemljotresa dobio i posljedični cunami, u kojima je poginulo ili nestalo više od dvije hiljade ljudi, a kako su izvještaji daleko od konačnog, procjenjuje se da bi moglo biti i više od deset hiljada nastradalih. Premijer Japana ovih dana hrabri svoj japanski narod riječima: “Hoćemo li uspjeti da prevaziđemo ovu katastrofu, zavisi od svih nas. Ja čvrsto vjerujem da možemo da prebrodimo krizu ako budemo bili ujedinjeni.”

Da belaj nikad ne dolazi sam, navedene prirodne pojave su sobom donijele i ugroženost od nuklearne katastrofe. Više nego teška situacija bi mogla dodatno eskalirati i van japanskih granica. Naime, u nuklearnoj elektrani “Fukushima Daichi” je usljed nestanka struje poslije zemljotresa i cunamija, u tri reaktora prestao raditi sistem za hlađenje, što je dovelo do ispuštanja radijacije koja, eto, ne poznaje instituciju granica.

Šta bi reklo tročlano Predsjednoštvo? 

Ne da đavo mira, pa zamišljam, gluho bilo, sličan scenarij na domaćem terenu. Ponavljam, gluho bilo, iako nismo imuni na pomjeranja tla, niko nije, a prošla godina nam je u nekoliko navrata dokazala i da znamo predvidjeti zemljotrese koji ne dolaze, pa napuštamo radna mjesta jer su prethodna dva zemljotresa došla u razmaku 12 sati te smo se vođeni matematičkom logikom nauštrb prirodne opredijelili da u neznanju za svaki slučaj tih petnaestak minuta koje smo zapikali kao minute predviđenog zemljotresa provedemo van visokih zgrada, dodatno vlastitoj gluposti, provodeći ih upravo u podnožju tih zgrada.

Dakle, osvrnem se na eventualni scenario rješavanja krize u dvoentitetskoj zemlji, 10 kantona i preko stotinu opština, sa šlagom, tj. distriktom na vrhu, i pitam se kako bi, recimo, tročlano predsjedništvo reagovalo u datoj situaciji. Da li bi izdali zajedničko saopštenje ili bi se nakon objave najmanje jedan popišmanio i imao nešto za dodati, odnosno oduzeti, ističući nacionalnu ugroženost kao vitalnu posljedicu katastrofe koja nas je netom zadesila? Možda i ne bi, al’ sumnjam da im ne bi palo na pamet iskoristit’ tu idealnu mogućnost trenutka dok izbezumljeni narod(i) tragaju za preživjelima. Zatim, kome bi se dao prioritet kod spašavanja? Da li bi “konstitutivni” imali prednost jer su prvi i glavni u Ustavu BiH ili bi i ostatak deponije bio uključen u urgentnost i konačno, bar po nesreći, bili izjednačeni i prihvaćeni kao ravnopravni sa “konsistutivno izjašnjenima”? Ima tih pitanja koliko i klanova, koliko i plemena, koliko i jedinica izvršne vlasti u ovoj zemlji. I previše.

Klik i lajk solidarnost

No, da se ostavim te fantastike, jer “kod nas nikad neće biti zemljotresa”. Bavimo se ovim bitnim stvarima, poput šta raditi sad, kako priskočiti u pomoć. Klik i lajk su ovdašnjem čovjeku već godinama najprihvatljivi načini pružanja pomoći širom svijeta. Internet mu je omogućio da putem klikanja “spasi šume od kiselih kiša”, “nahrani gladnu djecu Afrike”, da značajan doprinos “iskorjenjivanju AIDS-a u napaćenom svijetu”, “preveniše rak materice”, “ozdravi od Svinjske gripe”, pa čak ni Vodene kozice nisu ostale neizlječene u jurišu klikova i lajkova. Solidarni smo k’o amebe, širimo ljubav i zdravlje direktno iz najbesmislenijeg ustavnog uređenja na svijetu. To mora da je način.

A kako pomoći? Čime? Da se zakotrljamo do Japana i pograbimo radioaktivne čestice, pojasnimo Japancima da im voda nije radioaktivna nego samo malo radioaktivna? Para nemamo da ih dajemo, a i da imamo dok ih uplatimo i dok prođu sve takse i procente, od naših odrečenih kafe i cigara u iznosu od npr. 10 konvertibilnih maraka, malom Japancu će na ruke doći 1 (slovima: jedan) KM.

Priskočimo sebi u pomoć

Ne vidim, naravno, problem u htjenju da se pomogne drugom. Na kraju konca, to nam je jedini smislen razlog za život u ovom nikakvom društvu koje dijelimo sa ostalih cca 6 milijardi dvonožnih organizama. Problem koji meni ne da s mirom je taj što smo tako dobri i brzi u pomaganju svakom drugom dok sebi ne želimo priskočiti u pomoć. Niko me neće uvjeriti da su nam Japanci bliži od komšije na drugom kraju ulice koji nema za hljeba i kojeg ćemo ovih dana naći ucrvanog i prekrivenog muhama jer nam je smrad u prolazu ličio na začepljen šaht pa se nismo trudili da provjeravamo, a kamoli uđemo kod komšije. Druženje nam više nije lajfstajl. A poletni smo, strašno smo poletni kad se treba načuditi toj Prirodi koja nas, o superiorne, melje. Tu ovdašnji čovjek nailazi na problem da nema konkretnog krivca na koga može svaliti sve jade svijeta i mirno zaspati ispražnjene težine u prsima, da bi ujutro ustao i pregledajući dnevnu štampu naišao na vijest o Premijerovoj nesebičnoj pomoći ugroženom narodu Japana u iznosu ekvivalentnom cijeni njegovog najnovijeg blindiranog terenca.

Kome ćeš pomoći, moj dragi, visokopoštovani online ili offline prijatelju? Ni samom sebi pomoći ne znaš. Sebe ne možeš natjerat’ ni na šta osim na samosažaljevanje i okrivljavanje svih, pa i onih za koje si glasao. Ne, nisu oni krivi što je tebi loše i što bi ti bilo očajno da te zadesi zemljotres. Ali biće krivi ako ostanu tu gdje jesu jer, kao i do sada, neće baš ništa napraviti da ti olakšaju muke bilo kakve nesreće. To budi siguran jer, iako ti se možda ne čini tako, ti već sada u nesreći živiš. U katastrofi. Nemaš državu za koju bi se uhvatio, nemaš pare da podmitiš zdravstvene, administrativne i sve druge radnike koji postoje samo zbog tvojih eventualnih koverti. Nemaš ukratko ništa što bi te spasilo da ti se nešto desi.

S druge strane: kad si bio zadnji put na nekoj vježbi za slučaj katastrofe? Znaš li prepoznati katastrofu prema zvuku sirene koja te o tome obavještava (pod uslovom da je podmazana i da joj jauk doseže na drugi kraj grada). Imaš li spreman pribor za prvu pomoć u slučaju bilo čega? Ni u automobilu ga nemaš, iako zakon nalaže da moraš, a kamoli u kućici svojoj slobodici. Nauči sebi pomoći konkretnim primjerom, a ne besciljnim klikanjem.

Pobuni se i obavijesti ljude oko sebe da pojma nemate šta i kako u slučaju da se ova ne baš uvijek stabilna svemirska kugla nakašlje. Pusti se Japanaca. Znaju oni jako dobro šta i kako im je činiti. Oni imaju državu koja će stati na njihovu stranu bez obzira na promjer ukošenosti očiju i boju kose. Kod njih ljudi brinu jedni za druge i ne dozvoljavaju da ih se magarči. Kod njih političari i dan danas rade harakiri ukoliko podlegnu kriminalu. To se zove čast i oni je imaju. Ne osramotiti sebe i svoju porodicu je u Japanu način života. To je osnovna razlika između Japana i Balkana. Osim što se rimuju i nemaju baš nekih sličnosti. Zato, pusti ih nek’ se rahat pate. Još im samo ti trebaš. Bolje ti je idi ganjaj uputstva šta u slučaju zemljotresa. Vidiš da nije ovoj Planeti za vjerovat.