Predrag Kojović: Bosanski duh u Nojevoj barci

Stanje neposredne opasnosti je iza nas i došlo je vrijeme da se u javnom dijalogu počne razgovarati o pitanjima; šta se moglo uraditi prije, šta odmah nakon, i konačno, šta i kako dalje?

Piše: Predrag Kojović

Neshvatljivo je, barem meni, da je nakon dugotrajnih (višesedmičnih) kiša i očiglednog rasta vodostaja poplava zatekla vlast bez novca na za to namjenjenom računu, bez plana evakuacije ljudi, životinja i mjera za zaštitu vitalnih državnih servisa i važnih privrednih subjekata. Tvrdnja da je federalna vlast posudbom 34 miliona maraka  sa budžetskog računa namjenjenog za ovakve situacije željela uštedjeti na kamatama koje bi plaćala da je novac posudila negdje drugo je, po meni, besmislena.

Ako uopšte trebam to argumentovati iznijeću ovdje samo jedan od razloga. Veliki, nepristojno veliki, dio našeg FBiH budžeta čine krediti. Jedan, veći dio, dolazi iz komercijalnih banaka sa visokim tržišnim kamatama, a drugi, manji dio, od MMF-a. (Ne sjećam se niti jedne ovogodišnje sjednice Doma naroda FBiH na kojoj u dnevnom redu nije bio zahtjev Vlade za uzimanje kredita). Na kraju krajeva, ova Vlada svoju mjesečnu likvidnost u posljednje dvije godine održava izdavanjem trezorskih zapisa (oko 100 miliona mjesečno, tzv. trezoraca) na koje plaća kamatu čija visina je nepoznata, jer je vlast netransparentna u tome, ali se sasvim izvjesno kreće između 2-4%.

I da skratim.

I sada nas se želi ubijediti da je Vlada koja s ciljem ušteda nije pokrenula niti jednu reformu u javnom sektoru za koji svaki, pa i priučeni ekonomista, zna da je jedan od ključnih generatora naše višegodišnje ekonomske stagnacije, uzela pare predviđene za nesreće, poput ove koje nam se dogodila. kako bi uštedjela kamatu koju bi platila na posudbu 34 miliona km. Kao da tih par miliona kamate imaju ikakav značaj u odnosu na više od milijarde maraka koje vraćamo davacioma - samo ove godine.

( A to što misle da će javnost progutati takvu glupost je samo dokaz šta misle o intelektu građana).

 * Dio tog novca, tih 34 miliona maraka, je između ostalog bio namjenjen kupovini helikoptera ili aviona za gašenje požara. Ništa od toga, naravno, nije kupljeno. A ljeto dolazi i požara će, sasvim izvjesno, biti. Opet će vlast biti "iznenađena" i nespremna. I opet će građani platiti punu cijenu njihovog kockanja.

Teško je ocjeniti kako je i šta vlast uradila nakon što se nesreća dogodila. Kažem teško, jer su građani, a ne sistem, pohrlili u pomoć svojim ugroženim komšijama, gradovima i selima. Za one koji su životom platili odsustvo nasipa, efikasnog sistema uzbunjivanja, plana evakuacije i pravovremene intervencije odmah nakon poplave, sve što je uslijedilo nakon je nebitno. Životi su izgubljeni i savjest će nas zauvijek proganjati zbog toga.

Ali.

Duh solidarnosti, za koji sam, priznajem, počeo da sumnjam da je nestao sa naših prostora, se, kao Feniks, izdigao iz poplavljenih gradova i sela i brutalnije od same poplave porušio pred sobom etničke i entitetske barikade koje je politička elita tako marljivo decenijama gradila. Ideologija "komšijstva" i osjećaj "da smo svi u istom brodu" se u danima nakon poplave pokazala jačom od nacionalističke i ratno huškačke retorike koja je više od 20 godina naša svakodnevnica..

Prateći, obsesivno i fanatično, vijesti u danima koji su srećom iza nas događalo mi se da zaplačem, istovremeno,… sa dvije vrste suza; žalosnice, zbog nesreće koju je proizvela rušilacka snaga vodene stihije, i radosnice, zbog činjenice da su joj se graćani suprostavili čistom, bezrezervnom, ljudskošću, oslobođeni etnickih, entitetskih ili političkih podjela.

(I sada, kada pomislim na scenu u kojoj Srbi iz Doboja, zarobljeni vodenom stihijom, na drugom spratu zgrade spuštaju svoju djecu s balkona u čamce Bošnjaka, raftera iz Bihaća, ili snimak u kojem pilot, uprkos komandama svog nadređenog ("Preopasno, preopasno") odbija da ostavi čovjeka opkoljenog vodom na krovu svoje kuće i,… slijeće na dimnjak, kako bi ga spasio - krenu mi suze. Pa onda ti silni mini konvoji - odasvuda - puni hrane, vode, odjeće, pelena. Pa, Tim Clancy, taj veliki Bosanac, čudnog imena i naglaska, koji je, čini se, za 48 sati stigao u svako ugroženo mjesto, pa i ona u koja vlast nije uspjela).

Hoće li "to", taj duh, to pravo lice Bosne, nestati onog trenutka kada poplave više ne budu glavna vijest?

Bila bi to velika, zaista neprocjenjiva, šteta. Po meni, puno veća od one koju su napravile poplave. To bi značilo da su ljudske žrtve i materijalna šteta koju smo pretrpili zaista bile uzaludne.

Šta će biti dalje?

Vlastima je poplava došla "k'o budali šamar", kako se to kaže. Sve njihove dosadašnje političke i ekonomske nesposobnosti i kriminal pokušaće sakriti pod vodu koja nas je poplavila. Oni će, u periodu obnove koji slijedi, sasvim sigurno monopolizirati raspodjelu pomoći i predstavljati je kao "ekonomski uspjeh". (Zato se računi za uplatu pomoći "centralizuju"). Nakon četiri godine političkog haosa, nerazumnih ekonomskih poteza i odsustvo volje i hrabrosti za borbu protiv političkog kriminala i neophodne sistemske reforme njihova predizborna strategija će se osloniti na dvije pretpostavke; značajnu međunarodnu pomoć u obnovi infrastrukture, i kratkoću pamćenja glasača.

Ako u tome, nakon svega što nisu uradili i uspiju…

 p.k.

p.s.

Na neki dan održanoj sjednici Doma naroda FBiH predstavljen je program federalnog Zavoda za zapošljavanje kojim će, u svrhu obnove, biti uposleno oko 2000 ljudi, kažu za početak. Program je nazvan "Zajedno do obnove". Sugerisao sam direktoru Zavoda, neformalno, tokom komisijskog sastanka prije sjednice, da je ta jezička konstrukcija "nespretna", i gramatički i sadržajno.(A poslije obnove - odvojeno?). Polazeći od pretpostavke da je poruka koja se želi odaslati to da ćemo u obnovu ići zajedno, na način na koji su se građani suprostavili ovoj prirodnoj nesreći, sugerisao sam mu da naziv promjeni u "Zajedno u obnovu". Verbalno se složio, ali do početka sjednice naziv nije promjenio i takav je usvojen. Možda je moja pretpostavka ipak bila pogrešna.