Kritičar pogledao film ‘Kuda ideš, Aida?‘ i na sav glas nahvalio Jasmilu Žbanić

Jasmila Žbanić dosad se samo posredno bavila stradanjima u Bosni. U „Grbavici“ njezina junakinja, tinejdžerica Sara, ne zna da je plod ratnog silovanja, majka je izmislila da joj je otac ratni heroj i tako se prošlost na krajnje neugodan način uvukla u njihovu sadašnjost.

Piše Nenad Polimac, novinar i filmski kritičar

U filmu „Na putu“ rat se jedva spominje, istina, vjerojatno je to razlog zbog kojeg je protagonist našao utočište među vehabijama, a tu je i scena kada njegova djevojka odluči s prijateljicom potražiti roditeljski dom koji sada pripada srpskoj obitelji: u tamošnjem vrtu nalaze samo djevojčicu, ta vjerojatno ni ne zna da se tu nekad vodio rat, pa se na njoj i ne žele iskaliti.

U poludokumentarcu „Za one koji ne mogu da govore“ australska konceptualna umjetnica Kym Vercoe sa zaprepaštenjem je otkrila da je hotel kraj Višegrada u kojem se tako lijepo provela bio poprište silovanja Muslimanki od strane srpskih vojnika: odlučila je napraviti performance kao posvetu žrtvama zločina.

Njezin prvi film u kojem se rat uopće nije spominjao, „Otok ljubavi“ realiziran u Rovinju, bio je krajnje krivi korak, pokazalo se da redateljica nema puno dara za komediju, ponajmanje romantičnu, pa se odlučila vratiti zaraćenoj Bosni, i to na velika vrata. Kad sam čuo da priprema spektakl o Srebrenici, učinilo mi se to kao još jedna pogreška, ne znam zašto, ali odmah sam pomislio na Bulajićevu „Kozaru“, gdje je bilo svega, i silovanja, i naricanja majki, i masovnih odmazdi, ali i jako puno patetike.

Žbanićka je skupila pozamašan budžet kako bi evocirala najveću bosansku tragediju, tamo je stradalo skoro osam i pol tisuća muškaraca i dječaka, i to pod „budnom paskom“ vojnika Ujedinjenih nacija, no kad vidite koliko se na špici izredalo koproducenata (uključili su se i Nizozemci, čiji su pripadnici UN-a omogućili tu tragediju), reklo bi se da brojka od 4 milijuna eura uopće nije pretjerana.

Uostalom, već sam početak, kad pred kamerom promiču stotine ljudi (uglavnom statista iz Mostara) i pokušavaju ući u naizgled siguran zaklon UN-a, dostatan je da vas uvjeri da je to film koji se ne plaši krupnih zamaha. I Bulajić bi bio zadovoljan takvom ekspozicijom, no u tome je i štos. Redateljica nas je namjerno zapljusnula gomilom statista, jer je njezina priča potpuno drukčija i njome smo gotovo zatečeni. Junakinja je naime Aida Selmanagić (Novosađanka Jasna Đuričić), službena prevoditeljica UN-a i učiteljica engleskog iz Srebrenice, koja ima osobni problem: muž i dva sina ostala su joj u tom gradiću i ona poduzima sve da ih dovede u kakvu-takvu sigurnost UN-ove baze.

Ostatak teksta pročitajte na OVOM linku.