Neven Anđelić: Sadaka za kardinala

Piše: Neven Anđelić, London

Zamislite da je Vinko Puljić rekao kako je njegovo mišljenje da je odluka sarajevskog suda nepravedna ali da je žrtva njega i katoličke crkve mala ukoliko će to doprinijeti izgradnji institucija sistema i vladavini prava u Bosni i Hercegovini.

Istorijski veliki ljudi ponašali su se tako i zbog toga su i zapamćeni kao velikani. Kako li će biti zapamćen vrhbosanski kardinal je preuranjeno pitanje, ali suditi samo na osnovi njegove stvarne izjave da će deložaciju moći izvršiti samo preko njega mrtva bilo bi pogrešno. Naime, bilo bi prejednostavno zaključiti da je tako Puljić sebe stavio u ulogu malog bespomoćnog čovjeka kojemu prijeti istjerivanje na ulicu i kojemu više ništa nije preostalo pošto je neugledan i finansijski nemoćan. Bilo bi nepravedno zaključiti da navodima da je to napad na cjelokupnu katoličku crkvu, Vatikan štaviše, na Hrvate općenito, kardinal i njegova svita pokušavaju raspiriti duh nacionalizma, etničke homogenizacije, nacionalne konfrontacije u kojoj bi crkva postala simbolom odbrane ili napada na cijelu naciju te stoga postala nedodirljiva i iznad zemaljskih zakona. Puljić je dovoljno mlad da može učiniti velika djela u budućnosti bez obzira na neke tamnije epizode poput opaski o dijelu sopstvene rezidencije.

Teško je za povjerovati da kardinal nije shvatio poruku Željka Komšića da se strpi do formiranja vlasti pa će problem biti riješen, što prevedeno na nediplomatski rječnik znači otkupiće se od porodice udbaša pravo na stan u kardinalovom rezidencijalnom objektu, i svi će biti zadovoljni: Puljić i njegova pastva i formalno će ponovno postati vlasnici i posjednici cjelokupne rezidencije, familija preminulog nosioca stanarskog prava moći će kupiti imovinu gdje će im susjedstvo biti sličnije ili barem neće imati uzajamno neriješenih pitanja, država će konačno pokazati svima da se institucije sistema moraju poštovati i da niko nije iznad zakona, Bosna i Hercegovina će se približiti idealu sekularnog društva, a sve će to neznatno koštati poreske obveznike za kupovinu nespektakularnog stana u centru Sarajeva.

Da je kardinal iskazao malo mudrosti kakvu je učestalo izražavao tokom protekle dvije decenije, ne bi dao priliku ustanicima u zaštitu hrvatstva da iznose paušalne objede o cjelokupnom sistemu, ali njegovo negodovanje da bi Visoki predstavnik bio manje šutljiv da je u pitanju druga religija samo je izazvalo niz ljudi da javno negoduju na tragu Puljićeve izjave. Time bi takođe spriječio još jedan talas “kapilarnog nacionalizma” koji je opisao Ivan Lovrenović – negiranje prava na nacionalnost Hrvatima i Srbima koje je učestalo ugroženo izjavama znatnog broja Sarajlija o “bosanskim katolicima i pravoslavcima”.

Znači kardinal ne samo da je izazvao val nacionalističkih izjava i razmišljanja među Hrvatima već je, kao što to u Bosni i Hercegovini obično biva, dao povoda i bošnjačkim nacionalistima da si daju oduška i samozadovoljno gledaju one koje ne vole, nebošnjake i kjafire dakle, kako se muče.

A muka je nepotrebna, katolička crkva sigurno nije siromašna, već je otkupila imovinu u brojnim sličnim slučajevima i bez ikakve buke riješila pitanje posjeda sopstvene imovne.

Medjutim, kardinal je u ovom slučaju poželio ulogu mučenika koju bi raspravio u javnoj diskusiji i time nanio štetu društvu i državi kojima pripada, štaviše skrenuo je pažnju s istinskih problema koje katolici i Hrvati imaju u svojim životima prvenstveno u Sarajevu i generalno u Bosni i Hercegovini na trivijalnosti.

Još samo preostaje da se neki vispreni bošnjački nacionalista prisjeti i organizuje skupljanje sadake za kardinala kojom bi se otkupio dio njegove rezidencije i predao ponovno u posjed “siromašnoj” katoličkoj crkvi.

Primjer duhovitog Mostarca koji se dosjetio akcije “baci marku ako Komšić nije tvoj predsjednik” govori da ovakve vrste građanskih inicijativa nisu nemoguće. To bi tek bilo poniženje a jedini odgovoran bio bi kardinal Vinko Puljić.