Neven Anđelić: Nezaboravni Zdravko Grebo - atipičan Profesor i intelektualac

Mnoštvo je utisaka nakon pročitane biografije o Zdravku Grebi.

Profesorov bogati život, autor Boro Kontić, opisao je na 500 stranica knjige u izdanju Buybooka, koja će postati referentna tačka za buduće istoričare propasti liberalne, građanske ideje u Bosni i Hercegovini.

I Grebo i Kontić svojim djelom bili su učestalo upućeni jedan na drugog u profesionalnim životima, dok su ih životni ukusi, ljudske vrijednosti i ljudska etika uputili ka vremenu provedenom zajedno u pečenju rakije u Crnoj Gori ili Dalmaciji, dugim ručkovima kod Vojke Djikić, putovanjima na minorne fudbalske utakmice sa Senadom Zaimovićem po Bosni i Hercegovini, sjedeljke u širem društvu u zabitim kafanama gdje su važna životna i politička pitanja diskutovana.

Trending

Protesti u Donjoj Jablanici: "Borit ćemo se do kraja života da se čuje glas Jablanice"

Piše: Neven Anđelić za portal Radiosarajevo.ba

Autor je iskoristio privilegiju prijateljstva, iako se pita “da li bih mogao reći da smo postali prijatelji tokom rata i opsade Sarajeva”, da pažljivo predoči Grebin životni i profesionalni uspon, povremene padove i opiše nam čovjeka koji je često bio previše samokritičan.

Dobronamjerni kritičari su Grebi naveli brojna odustajanja kada je izgledalo da je bio vrlo blizu potpunog ostvarenja ne samo svojih ciljeva. Mnogi su ga smatrali predodređenim vođom, što je Grebo, možda i nevoljko, često prihvatao, kretao u političku borbu i potom odustajao braneći se da nema prava da on nekoga vodi te da ima i on grešaka u prošlosti koje ga diskvalifikuju za idealnog vođu.

Opisane smetnje u knjizi običnom čitaocu čine se banalnim, irelevantnim, ali Grebo je očito bio idealista, zahtjevajući od sebe samog više nego od drugih. Kontić nizom opisa situacija ili razgovora sa savremenicima, možda ih nazvati saborcima, doprinosi takvom utisku.

Idealista, vjeran idejama, često na čelu pokreta, uvijek na barikadama javne debate, konstantno prisutan na javnoj sceni, nespreman na kompromise, Grebo je, ispada, bio usamljen. Tako kaže njegov nekadašnji kolega i prijatelj, Zoran Pajić u knjizi.

Kontić se pita da li je bio prijatelj s Grebom. Profesor koji je energiju trošio na društvo, na “narodne mase” kojima je pružao mnogo, možda nije dobio nazad koliko je zaslužio. Kada je napokon dobio Šestoaprilsku nagradu, skandali u gradskoj vrhušci obezvrijedili su i sami značaj nagrade. Neki su čak, u knjizi se navodi, sugerisali da bi je Grebo trebao vratiti.

Ironija je da je neka druga gradska struktura godinama kasnije nedodijelivši nagradu Bori Kontiću na sličan način potpuno obezvrijedila istu nagradu.

Grebo je bio atipičan profesor i intelektualac. U razgovoru s Borom, ukazuje na svoju ljubav prema Veležu, saznajemo da je bio u Grenoblu u publici kada je Bosna postala prvak Evrope, da je sačuvao kartu sa utakmice u Beogradu protiv Srbije i Crne Gore.

Knjiga je svjedočanstvo ne samo o bitnom čovjeku, već o vremenu kada je jedan politički sistem zasluženo propadao, kada su Grebo, Kontić i građani sličnih ideja zagovarali zamjenu za taj sistem koja ce pružiti slobode i mogućnosti svima u društvu, i kada su u pozadini nacionalistički pokreti bez opštih ideja zamijenili komuniste te ubrzali put ka propasti društva.

Grebo je sve više rezignirano nastavio s borbom za slobodu. Do samog kraja.

Ako se građanska ideja slobode i ravnopravnosti, ljudskih prava ikada ostvari u BiH, temelji su opisani u Kontićevom Grebi. Autor knjigu završava, gdje je i počeo – u društvu prijatelja na pečenju rakije skupa s Profesorom.