Nedim Jahić: Kakva, bolan, vladavina prava?

Piše: Nedim Jahić

„Vladavina prava“ jedna je od najčešće upotrebljavanih fraza u svim strateškim dokumentima i akcionim planovima institucija u Bosni i Hercegovini. Njena osnovna svrha je stvoriti iluziju da presuda suda znači i promjenu stanja. Istina je naravno drugačija, a u moru ispreplitanih interesa, već su godinama mnoge izričte naredbe sudova ostale pogubljene u administraciji i kafanskom dogovoranju uže skupine moćnika. Žrtva jedne takve politike je i grad Mostar, i to u dva slučaja koja u sebi sadrže sve probleme i ključna pitanja opstanaka bosanskohercegovačkog društva.

Sudovi sude...

Negdje u novembru 2010. godine Ustavni sud Bosne i Hercegovine je naložio da se u roku od šest mjeseci izmjeni Izborni zakon Bosne i Hercegovine i Statut grada Mostara, a zbog nesrazmjernog broja zastupnika iz šest izbornih jedinica. Postojeći Statut rezultat je nametnute odluke Viskog predstavnika, a posljedica njegovih skanaturenih rješenja jeste i dugogodišnja blokada rada gradskih organa. U aprilu 2012. godine formirana je još jedna „komisija eksperata“ koja ima rok od trideset dana za novi prijedlog rješenja izmjene Statuta, premda prema trenutnom raspoloženju ne ostavlja utisak da će posao završiti prije oktobarskih izbora.

Za to vrijeme, Ljubo Bešlić očekuje krunisanje u doživotnog vršioca dužnosti gradonačelnika. Nema Statuta, nema ni odgovornosti. Za sada, jedino što građane spriječava da silom uđu u Vijećnicu jesu radovi na obližnjem trotoaru, ali ima vremena. Kada nove ploče budu legle, možda i Mostaru svane. 

Baš ovih dana, Kantonalni sud Hercegovačko-neretvanskog kantona proglasio je sistem „dvije škole pod jednim krovom“ nezakonitom praksom koja se kosi sa Zakonom o zabrani diskriminacije. Od Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta HNK traži se da do 1. 9. 2012. dokine segregaciju hrvatske i bošnjačke djece, što svakako iziskuje konačno sastavljanje zajedničkog plana i programa, donošenje rješenja za tzv. „nacionalnu“ skupinu predmeta i praktično povezivanje djece na terenu. Ako ništa, odvuć ih kombijem do Neuma za vikend. No, sve su prilike da ćemo i to morati pričekati.

Prema informacijama iz udruženja „Vaša prava BiH“, koje je i pokrenulo postupak, ovakva presuda se uskoro očekuje u Srednjobosanskom kantonu, gdje se segregacija odvija u svom drastičnom obliku, sa podijeljenim spratovima, različitim vremenom za veliki odmor i fizičkim barijerama. Kao naprimjer u Gornjem Vakufu/Uskoplju, gdje je cijeli apartheid dobro utvrđen u društvenim normama, a njihov Nelson Mandela je privremeno odsutan zbog fakultetskih obaveza u Sarajevu.

Antidiskriminacija i politički oportunizam

Zakon o zabrani diskriminacije donesen je u julu 2009. godine, te je u članu 4. među „ostale oblike diskriminacije“ naznačio segregaciju. Zakon nije predividio ex officio reakciju države (neprecizno i gotovo netačno govoreći: ono kad država štiti svoje građane od same sebe), već se bavi pokretanjem parničnog postupka u kojem se dvije strane nalaze jedna naspram druge kao ravnopravna i zaštićena fizička/pravna lica, a sistem se ponaša kao neutralni sudija koji donosi presudu na osnovu onog što stranke predstave u slučaju.

Već je svima jasno da je Zakon donesen na način koji bi ograničio mogućnosti obespravljenih, a štitio vlast u vršenju institucionalizirane diskriminacije. Motiv njegovog donošenja je zasnovan isključivo na političkom oportunizmu, budući da je došao na dnevni red – ne kao rezultat savjesnog rada zakonodavne vlasti, već pritiska Evropske unije u procesu liberalizacije viznog režima.

Zapravo, zakonodavac se nije ni nadao uozbiljenju norme, reakciji građana, a ponajmanje upućenosti i razumijevanju primjene Zakona od strane pravosudnih institucija. I ne samo to, već je i zanemario osnovnu obavezu uspostavljenu Zakonom, a koja se zapravo nikada i nije trebala dovući do Kantonalnog suda HNK kako bi dobila na važnosti. Naime, nadležne institucije su ignorirale i nisu djelovale na izmjenama postojećih zakonskih rješenja i njihovog usklađivanja sa Zakonom o zabrani diskriminacije (kao lex specialis – zakon kojim se uređuje posebna problematika, te koji u tom smislu ima prioritet u odnosu na druge postojeće zakone). Evo, sad će još jedan rok.

Sam Zakon o zabrani diskriminacije je naložio usaglašavanje svih drugih zakona i općih propisa u roku od godinu dana od dana njegovog stupanja na snagu. Dakle, mišljenje Institucije Ombudsmena Bosne i Hercegovine, kao relavantne institucije za davanje preporuka o zaštiti ljudskih prava, moralo je biti dovoljno za izmjene postojeće prakse.

Škole se trebale ujediniti 2003.

No, ni to nije sve. Vijeće Evrope je još prije deset godina, pri pristupanju Bosne i Hercegovine u njeno članstvo, naglasilo potrebu da država nastavi rad na uklanjanju svih oblika segregacije i diskriminacije po osnovu nacionalne pripadnosti. Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira pozvalo je 2003. godine Ministarstvo obrazovanja i nauke Federacije Bosne i Hercegovine da osigura ujedinjenje škola prije početka školske 2003/2004. godine. Paddy Ashdown će 2005. godine smijeniti Nikolu Lovrinovića (HDZ) sa pozicije ministra obrazovanja, nauke, kulture i sporta Srednjobosanskog kantona, a zbog opstrukcija u reformskom procesu.

A gdje tačno idemo? Naprimjer, ministar Damir Mašić „pozdravlja“ presudu i ne sumnjam u njegove dobre namjere i vjeru u vladavinu prava. S druge strane, Ustavni sud Federacije je još 28.9.2010. godine jednoglasno utvrdio nedostatak ustavnog osnova za postojanje Ministarstva obrazovanja i nauke Federacije Bosne i Hercegovine na čijem je on čelu, te dao rok od šest mjeseci Parlamentu Federacije da usaglasi osporene odredbe Zakona o federalnim ministarstvima sa Ustavom Federacije. Ministarstvo je još tu.

Dies incertus an incertus quando, ili ti ga rok za koji se ne zna hoće li nastupiti, a ni kada... Ovo trebamo kao slogan staviti na zastavu. Kakva bolan, vladavina prava?