Nebojša Šerić Šoba: Mont jakna

Piše: Nebojša Šerić Šoba.
Odlomke iz knjige San zimskog ljeta objavljujemo uz dozvolu autora

Nikada nisam pripadao gradskoj eliti, nije to bio Rock’n'Roll. Ali ipak sam htio da pripadam negdje, u neko 'bolje' društvo od onog koje me je sljedovalo. Mnoge pomodne stvari su činile društvo u kojem smo živjeli. Mnogo toga je bilo važno: od države u kojoj su Leviske bile napravljene do tipa TDK kaseta koje su korištene za presnimavanje muzike. Svaka sitnica je nešto značila, da li će neko biti odbačen ili neće, gomila površnih sitnica stvarala je sliku o svakoj individui koja se motala naokolo.

Biti navečer u pomodnoj diskoteci hotela 'Jahorina' značilo je imati prenoćiste negdje na Jahorini. Moji roditelji nisu imali dovoljno para da meni plate hotel, a vikendica je bila naučna fantastika. Godinama sam slušao priče o zabavama i noćnom životu na Jahorini za vrijeme zimskog raspusta, ali nisam imao prilike da osjetim bilo šta od toga. Mogao sam samo doći preko dana prvim GRAS-ovim autobusom i vratiti se onim posljednjim što ide za grad.

Ali, jedne godine došla je dobra vijest. Moj otac je kao zaposlen u 'Energoinvestu' dobio neku varijantu da sestra, stara i ja provedemo deset dana u Energoinvestovom hotelu 'Košuta' (sa plaćenim doručkom, koji se sastojao od sira i 'Simes' salame, a moglo se iskrasti iz restorana sa dodatnim sendvičem u džepu).

Skakao sam od sreće. Skijanje mi više nije bilo toliko važno koliko noćni izasci u diskoteku, da eventualno poslije budem pozvan u nečiju vikendicu na parti.

Nije bilo dovoljno biti samo fizički prisutan, potrebno je imati nešto što te razlikuje od ostalih. Tih godina je to bila 'Mont' jakna. U početku su bile jako skupe i mogli su ih kupovati samo oni sa najdubljim džepovima (koji su mogli preko reda upadati na žičaru), da bi na kraju cijena opala, pa su to mogli sebi priuštiti i oni sa manje para. Moja Mont jakna je nekako došla sama od sebe. Bio je nekakav popust u 'Loris-u', popularnoj prodavnici sportske opreme. Stari je imao neke čekove pa se i to konačno desilo. Bio sam jako sretan, štrčao sam iznad ostalih sa kojima sam se družio tih dana. Ali to nije bilo dovoljno. Bio je mnogo onih koji su bili iznad mene što se tiče posjedovanja raznih zapadnih dobara.

Diskoteka hotela Jahorina je bila puna tih dana. Bilo je mnogo onih koji su na sebi imali Mont jakne i svi su se lagano cvarili u vrućini diskoteke. Nikom nije padalo na pamet da je skine. Ja sam isto tako bio sretan u vrućini i znoju, plesao sam i veselio se, mada nisam imao ni dinara za najjeftinije piće. Gledao sam oko sebe sretna lica, poznate face sarajevskih 'buržuja', koke napaljene na ples. Mislio sam da ću konačno biti prihvaćen, da ću početi da zaista pripadam gradskoj šminkerskoj eliti. Ipak, u neko doba nisam više mogao da podnosim toplotu i skinuo sam jaknu. Dok sam je skidao primijetio sam da je neko cigaretom napravo rupu na jakni.

“U pičku materinu!” osvrtao sam se oko sebe da ugledam dušmana koji je to očigledno namjerno uradio. Ali nisam mogao da izlolujem nikoga. Moja nova novcata Mont jakna je bila upropaštena! Kako ću sad pred oči starom, koga sam toliko dugo molio za jaknu? Kako ću sad pred raju i koke? Snovi su odjednom počeli da se tope. Umjesto odlaska u vikendicu neke vruće djevojke, morao sam nazad u hladnu sobu Energoinvestovog hotela.

U svojoj potrazi za elitom morao sam se zadovoljiti povremenim čizburgerom i kenijadom u 'Kogu'. Ni tu nisam pripadao, jer ni to nisam mogao sebi priuštiti svaki dan. Jednostavno, nisam mogao biti šminker, morao sam sa ostalima. Bio sam sa svojom polovnom i već prljavom Mont jaknom osuđen na KUK, ZUB, STELEX i ostale rupčage gdje je izlazila moja prava raja.

Bio sam osuđen na Punk, znoj i šutke, na artane i rakiju, koncerte, sviranje po podrumima, povraćanje, probleme i beskorisnu skitnju naokolo. Jakna je vremenom fasovala još rupa, a posljednju na njoj sam pjan svjesno probušio. Cigaretom.

Vezano: Franjo Rački