Nataša Škaričić: Kad se logori zamijene omiškim plažama

Piše: Nataša Škaričić

Za deset godina, Dijana Čuljak bit će glavna urednica HTV-a i vodit će najvažniji politički talk-show na javnoj televiziji, a na ekranu će se pojavljivati s kratkom plavom frizurom, budući da će je stilist savjetovati da žene u nekim godinama, da bi izgledale mlađe, moraju skratiti kosu. Hrvatska će već sedam, osam godina biti članica EU-a i Čuljak već neko vrijeme neće spominjati ništa što nije u skladu s civilizacijskim i europskim politički korektnim razmišljanjem, pogotovo ne u vezi s etničkim manjinama.

No, jednog dana, a bit će to ljeti, na nesnosne vrućine, Čuljak će biti jako nervozna zbog nekog sitnog privatnog problema, kakav može zadesiti svako normalno ljudsko biće, a samo pet minuta prije ulaska u studio primit će poziv od prijatelja, vlasnika lanca hotela na području od Omiša do Makarske, kojeg će te godine upropaštavati najezda siromašnih turista iz, naprimjer, BiH, Albanije, Srbije ili neke druge zemlje na čije stanovnike gospođa Čuljak gleda s indignacijom... Eh, da, još nešto: Hrvatska će i dalje biti siromašna zemlja, a Hrvati će svako ljeto s nestrpljenjem čekati rujanski rebalans proračuna, koji će značajno ovisiti o uspjehu turističke sezone.

Svakako, glavna urednica HTV-a ući će u studio "Otvorenog" ili nečeg sličnog ,opterećena svim tim neviđenim dojmovima i napraviti novi, izvanserijski gaf, koji će hrvatsku javnost podsjetiti na ljeto 2010., kada je Čuljak omiškog gradonačelnika pitala sljedeće pitanje: "Koliki vam problem, recimo u Omišu i općenito na južnom Jadranu, predstavljaju jednodnevni gosti koji se spuste iz Bosne Hercegovine, ništa ne troše, ne zauzimaju apartmane, a zapravo zauzimaju mjesto na plaži koje pritom nisu niti platili?".

Novinarka HRT-a: Bosanci se spuštaju u Omiš i zauzimaju mjesto na plaži (VIDEO)

Tada će se, isto kao i tog ljeta, na nekoliko dana lomiti razna koplja oko toga smije li glavna urednica javne televizije ovako ružno diskriminirati stanovnike neke već zemlje, a mnogi će se poznavatelji novinarske povijesti, sada već bezubi metuzalemi, po dvjestohiljadaosamdeseti put prisjetiti Čuljakicinog izvještavanja iz Dretelja ili Mostara 1993., kada je žena mijenjala ratne logore za omiške plaže. Prizvat će se i njezini radovi s početka 21. stoljeća: portale će opet preplaviti fotografije ispijanja kave s poduzetnikom Horvatinčićem, snimljene nakon Dnevnika 3 u kojemu se poznata novinarka 2010. bavila demonstracijama u Varšavskoj, nabrajat će se nevjerojatni primjeri sukoba interesa, ali i ostalo prljavo rublje, s kojim će Hrvatska ući u treće ili četvrto desetljeće fenomena Čuljak.

I da: ona će se ponovno ispričati, izvaditi rodni list, a novi predsjednik Hrvatskog novinarskog društva dat će kratku izjavu o tome kako su se u izvještavanju uživo, naročito u Hrvatskoj, u povijesti znala događati slična sranja i da u tome ne vidi ništa čudno ni sporno, ili će pak samo odmahnuti rukom u znak dosade.

Uostalom, logično je da će novinarstvo u Hrvatskoj zaostajati, ako će Čuljak napredovati.

S tim zadnjim sranjem, doista, Dijana Čuljak neće imati nikakve veze, kao što ni danas nema ništa s time što je sadašnji predsjednik HND-a Zdenko Duka povodom njezinog osvrta na bosanskohercegovačke turiste koji se besplatno griju o hrvatskom suncu, kazao da je novinarka "neoprezno postavila pitanje... ali se ne čini da bi ono moglo dokazati neki diskriminatorski odnos prema gostima iz BiH."

Dobro, Duka, jesi ti normalan, pitala bih ga diskretno, u četiri oka, da nije ovako liberalan i otvoren za diskriminaciju, pa mogu i ovako javno... Jesi li pri sebi da ispred svih novinara u ovoj državi, tako jednostavno i bez ograda bubneš da je Dijana Čuljak neoprezna i da joj se ne bi mogao "dokazati diskriminatorski odnos"? Ženi koja je o ratnim logorima izvještavala kao da su omiške plaže? Smije ti se pola fejsbuka, twitera i ostalih društvenih mreža koje okupljaju ljude koji se nemaju gdje drugdje okupiti...

Ok, neka je Dijana Čuljak ili bilo tko sličan njenom profesionalnom profilu, preživio i nadživio sve udare i skandale od ratnog izvještavanja naovamo, pa zatim i svake godine postajao sve važniji, dobijao funkcije, odlikovanja, značke i bedževe, emisije i ministarstva, i neka je to znak sveopćeg rasula u hrvatskom novinarstvu i društvu, bla-bla, truć-truć, ali neki znakovi inteligencije ipak moraju postojati u ovom moralnom i profesionalnom ludilu, recimo oni koji obavezuju da Duka u ovako dramatičnim situacijama, kada se sve nanovo može preispitati, konzultira i neke novinare, članove društva kojeg vodi, prije nego ih baš sve osramoti. Ok, neka su i ti novinari živa koma, posvađani, osramoćeni, ovakvi i onakvi, ali ja opet mislim da bi malo koji član Izvršnog odbora ili Vijeća časti HND-a, recimo, potpisao ovako blesavu i neodgovornu izjavu kakvu je dao predsjednik institucije u čijem su sastavu. Čime se on može pravdati – novinarkinom besprijekornom novinarskom prošlošću? Time da je ona inače vrhunska profesionalka? Kršćanskim milosrđem?

Ili time da smo se na ovo navikli? Da između registriranih novinarskih incidenata Dijane Čuljak, onog iz 1993. i 2010. i očekivanog u skoroj budućnosti, postoji i bit će niz svakodnevnih, dugogodišnjih, ali nešto manjih incidenata, koji se zovu uređivačka politika javne televizije, pa šta sad svi kenjamo po D. Č.? Svakome s HTV-a bi se ovako nešto moglo dogoditi?

Zbilja, ovo je čisto ludilo. Ali ne Dijane Čuljak koja ne može ni u javnosti inhibirati svoju neciviliziranu privatnu ličnost, nego svih onih koji je ne prisiljavaju da to ipak napravi, a kojima je predsjednik novinarskog ceha upravo pružio svoju slabašnu ručicu. Ovo je zemlja kojom vladaju bezobrazni i neodgojeni ljudi, u kojoj su čitave profesije postale iste takve - bezobrazne i neodgojene - pri čemu najgori najčešće nisu oni koji govore, nego oni koji šute.

U tome je cijela kvaka legende hrvatskog novinarstva – stvorili su je drugi.

Tekst preuzet sa E-novina