Nataša Gaon-Grujić: Presuda

Već danima osjećam neku vrstu nervoze. Već danima razmišljam kako će, konačno, biti izrečena, dugo čekana, presuda Radovanu Karadžiću. Već danima ja ponovo živim rat i vraćaju se tako stvarno, opipljivo, moja sjećanja.

Piše: Nataša Gaon-Grujić (tekst je objavljen na portalu Radiosarajevo.ba uoči prve presude 2016.)

Ja se zovem Nataša, dijete sam nastalo iz ljubavi roditelja čiji roditelji nisu birali svoje ljubavi po imenima, već po srcu. Mnoge vjere su se izmiješale, mnogi običaji. Učili su me da volim.

1992. počinje rat. August je, toplo je. Imam 21. godinu. Toliko imaju i moji prijatelji. U samo jednom danu, u samo jednom rovu, to zlo od rata, taj prljavi fašizam odnosi mladost moja tri prijatelja. Tog dana odnesena je, zauvijek, i moja mladost. Sutradan odlazim u kuću roditelja mog poginulog druga.

Nosim moje ime kao teret, osjećam stid. Ulazim u prostoriju u kojoj sjedi njegova mama. Prilazim joj, a ona se podiže na noge. Tijelo joj je umorno, a noge previše, činilo mi se, krhke da ga nose. Ja spuštam glavu, a ona je, nježno, rukom diže. Gledamo se u oči, a onda me ona privija uz sebe. Ja nikada neću moći zaboraviti taj zagrljaj. Ja nikada neću moći zaboraviti kako me majčinski privila uz svoje grudi. Ja ne mogu zaboraviti kako sam svojim tijelom osjetila kako cijela unutrašnjost njenog tijela stenje od boli, a suza nema. Rekla mi je: „Prije nego što je otišao gledala sam ga kroz prozor. Vidjela sam kako te grli i vrti oko sebe, eh, djeco moja draga.“

Bilo bi mi lakše da me nije željela pogledati. Tako je. Bilo bi mi lakše da je svoju majčinsku bol pretvorila u bijes, a nije, pretvorila je svoju bol u ljubav.

Juli, 2008. godine.

Na moru sam s djecom. Spavaju pored mene, obrazi rumeni, umorne od plivanja. I ja sam postala majka. Stiže SMS poruka. Otvaram, piše mi Melina. Čitam poruku, sjećam se sadržaja: „Mača, (tako me Melina zove), uhapšen je Karadžić", i nastavlja, prenosim po sjećanju, "uhapšen je za mog tatu, za tvoju mamu, za našu raju, zbog svih zločina. Uhapšen je!“

Ustajem. Čitam ponovo poruku. Napravila sam kafu, zapalila cigaretu. Uhapšen je!

Mart, 2016. godine.

Čekam presudu, zbog mojih prijatelja, zbog Melininog tate, zbog svih očeva, zbog moje Snježe, zbog moje mame koju je nakon rata ubio rat, zbog mog dede kojeg je ubio rat, zbog majki, zbog djece, zbog svih tih života što je uzela ideja jednog zlotvora. Zbog mog Muhameda, koji mi je nedavno napisao, a Muhamed je iz Srebrenice: „Ovaj život, potok suza“...

Neće naši životi nakon izricanja presude biti ljepše opisani od Muhamedovih riječi, ali ćemo znati da postoji pravda. Za jednog fašistu, presuda koja, sigurna sam, nikako neće biti oslobađajuća, u svojoj težini, kojoj se nadam, postat će oslobađajuća za sve ljude koje je danas stid, koji svoje ime nose kao teret!

A vama djeco moja želim reći, ne volite tako što mrzite tuđe. Ne znate vi djeco šta je rat. Pronađite uzore u dobrim ljudima, jer dobrota je velika. Niti iza jednog zločina, ne stavljajte ALI. Birajte, djeco, ljubav po ljubavi, a ne po imenu. Ne dajte, djeco, da vas vežu i unakaze nacionalizmom. Ja, vidite, djeco, nikada neću zaboraviti zagrljaj majke mog druga. Nikada neću zaboraviti tu količinu boli koja je tresla njeno tijelo. Danas je to, djeco moja, bol, a vama želim da je nikada ne osjetite.

Ja se zovem Nataša, ja sam, danas razumijem, samo čovjek.