Ja mislim / Nataša Gaon Grujić: Deda David

18. 05. 2020. u 09:49:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 589

Ja ne znam kada su odvedeni. Ne znam tačnu godinu, ne znam datum. Ne znam da li je kada su odvedeni bila noć, ili se sve desilo po danu. Sve je ostalo u njegovom sjećanju.

Piše: Nataša Gaon Grujić

On nije mogao sjećanju dati zvuk i izgovoriti ga.

Danas pokušavam razumjeti zašto to nije uradio, možda zato što je teško razumjeti ono što nije dijelom vlastitog iskustva slušaoca. Možda i zato što nije želio da mi, koji smo ga beskrajno voljeli, svoju ljubav prema njemu pretvorimo u mržnju prema onima koju su mu nanijeli zlo.

Mladost je lijepa, daje ti prividan osjećaj da imaš još vremena za razgovore, za pitanja, za otkrivanja, daje ti sasvim izvrnutu sliku onoga što se zove – vrijeme. Ja sam mislila da nas dvoje imamo vremena kao nekada kada su mi se, samo zbog sitnih dječjih koraka, naše šetnje činile dugim. Da imamo još vremena za tulumbe u Egiptu, da nas dvoje imamo vremena za njegovo strpljenje kojim je tolerisao moje neznanje iz geografije. Mislila sam da ću se još dugo vozati na zadnjem sjedištu plavog Fiće. Mislila sam da imamo još vremena u kojem ćemo se smijati našim porodičnim šalama kako on vozi sporo, a opasno.

1992. prekinula je naše vrijeme. Fašizam je prekinuo nas! Ja sam ostala, a on je ubijen.

On je bio moj deda, zvao se David. 

Bio je najmlađe od petero djece porodice Gaon. Prije njega rođeni su Avram, Jakica, Izidor i Vida. 

Dugo nisam znala da je deda bio u logoru, on nikada o tome nije pričao. Dugo nisam znala da njegova majka odvedena na Bentbašu pa u Đakovo u ženski logor iz kojeg se nikada nije vratila. Dugo nisam znala da je Vida uspjela preživjeti jer je bila u Crnoj Gori. Dugo nisam znala kako ih je od petero, ostalo samo dvoje. Teta Kaja nam je dolazila iz Srbije, a ja nikada nisam pitala zašto sa njom nije dolazio i njen muž, dedin brat koji je preživio logor, ali nije uspio dugo živjeti mir. 

Djeca ne znaju, djeca su sretna! 

Moj deda David je bio Jevrej, ali je više od svega je bio antifašista. Zaljubio se u Štefaniju Rožić. Bila je rastom viša od njega, bila je lijepa i svoja. Volio ju je beskrajno strpljivo. Jednako strpljivo ona je čekala osamnaest godina da mu se pridruži i da nastave tamo gdje su stali. Iza nje je su ostali stihovi napisani njemu, iza nje ostao je zlatni lančić sa privjeskom u čijoj unutrašnjosti je čuvala njegovu sliku.

Danas znam da se to zove – ljubav. 

Nisam bila dijelom sarajevske antifašističke povorke zbog mog jevrejskog porijekla, o ne, meni su sve trake iste boje bile žute ili bijele! Ne postoji moj, tvoj, njihov fašizam kojim se opravdava njihovo postojanje. Fašizam je jedan! Ja ne mogu biti selektivno antifašista, jer tada to nisam!

Već sam ušla u pedesete.

Godine te nauče da nemaš vremena. Godine te nauče kada je došlo vrijeme da se sam braniš i boriš. Godine te nauče da te više bole uvrjede koje se odnose na one koje voliš, nego one koje su upućene lično tebi. Godine te nauče da su neke šetnje bile duge samo zato što su ti koraci bili sitni, dječji. Godine te nauče da fašizam nikada nije umro. Godine su me naučile da se prestanem ljutiti na svog dedu što nije sa nama dijelio sjećanja. 

Nazvali su me pogrdnim imenima jer su mi koraci pratili korake hiljade Sarajlija. 

Zajedno smo koračale ona i ja. 

Ona je vjernica, a ja nisam. Ona posti i ja znam da sam dijelom njenih molitvi, znam i da sam ja njena, a ona moja.

Znam i da si me vidio odozgo, znam da si bio ponosan. I dalje je moje znanje iz geografije površno. Volim tulumbe baš kao i ti, a mislim i da vozim sporo, a opasno. Na tebe sam niska, a najviše od svega na tebe sam antifašista. Sada kada ste svi gore ne moraš više šutjeti, a kada se jednom sretnemo sve mi ispričaj, a ja ću tebi i reci baki da ne zvoca...

KOMENTARI (2)