Naida Kurdija: Željezno Polje – Horor na javi

Iako živimo u vremenu u kojem je svakog čuda tri dana dosta, to se ne bi smjelo primjenjivati baš uvijek. Posebno ne u katastrofalnim dešavanjima kakvim su ljudi širom Bosne i Hercegovine izloženi više od mjesec dana. Ali, čini se da smo mi kao narod ipak bukvalisti.

Piše: Naida Kurdija za Radiosarajevo.ba

Crveni krst/križ Novo Sarajevo posjetio je Mjesnu zajednicu Željezno Polje, selo Čole, općina Žepče po ko zna koji put u zadnjih mjesec dana.
Ono što je isuviše razočaravajuće je da je ovo mjesto i dalje, horor na javi. Bez ikakvih pomaka.

Ukoliko bismo se bavili analizom odgovornosti, ona bi bila uzaludna. Jer, teško je naći nekoga ko u ovoj zemlji odgovara za bilo šta. 

Jučerašnji pljusak je učinio da scene terena izgledaju još stravičnije. Zaustavljamo vozilo i krećemo s istovarom pomoći u vidu vode, hrane, higijenskih potrepština, sredstava za dezinfekciju. Prizor je zastrašujući. Na nepreglednoj ravnici, pojašnjava nam gosp. Alija Tutnić, 80-godišnjak, starosjedilac, bilo je više kuća. On je izgubio u potpunosti svoju kuću, dvije kuće sinova te kuću kćerke koja je zatrpana do potkrovlja gdje smo ga zatekli kako u šatoru spava s kćerkom i sinom dok su ostali članovi porodice izmješteni. Rukovati se s čovjekom koji je izgubio toliko je neopisivo. Drhti vaša ruka zbog osjećaja nemoći da pomognete, drhti njegova od bola dok u suzama opisuje mjesto gdje su se nalazile kuće, kako su izgledale, i gdje su mu se igrali unuci. Porodica Tutnić je živjela od poštenog i napornog rada. Uzgajali su maline i gljive, sušili, imali voćnjak, štalu i na taj način uposlili sve radno sposobne članove porodice.

Danas nemaju ništa. Voda je odnijela sve njihove kuće, štalu, koze, maline, gljive, voćnjak, sušnice, garaže i dva psa koja nisu uspjeli spasiti. Skrhani od bola ipak zahvalni što su spasili živote. Proveli su četiri dana i četiri noći u šumi nakon prvih dešavanja bez da im je iko pomogao.  Danas spavaju u šatoru. Tik uz jedinu kuću koja je ostala na svom mjestu, ipak zatrpana do potkrovlja.

Rijeka je tekla s jedne strane njihovih kuća, sada teče s druge, promijenila je tok, korito je uništeno, a nasipi su do 12 m. Dostojanstveni i dalje, ne mole i ne traže pomoć. Traže ako je za sve stanovnike podjednako. Navikli su da zavise samo od svog rada, ali ovdje su nemoćni.

Čak 27 porodica u selu Čole, preko 100 stanovnika su oštećeni, ugroženi, bez struje, vode, telefona bilo kakve infrastrukture, stvarni beskućnici.
Ukoliko se niko uskoro ne oglasi planiraju blokirati put koji su mještani sami napravili, a koji sada svi koriste jer je glavni put uništen.
Kaže Alija, kao da mu po avlijama idu, ne smeta, al' samo slikaju i odu. Niko se ni ne zaustavi. Niko ih ne posjećuje i niko ne pita kako žive.

Traže da se lokalna vlast izjasni. Da bar načelnik pismeno obavijesti stanovnike da li oni mogu ostati tu ili ne, da li u selu Čole ima daljeg života ili ne, jer predugo spavaju u šatorima. Nakon što se odgovorni izvijeste oni će se nekako snalaziti, tražiti konstruktivnu pomoć. Materijalne štete koje su pretrpjeli su skoro pa nenadoknadive, godine poštenog i teškog rada, nestalo u trenu. Ne mogu očistiti ni tu jedinu kuću čiji krov se vidi jer nemaju čime iskopati dva sprata koja su u zemlji. Izričiti su da tu ne mogu dočekati zimu. I ne mogu. Svako s trun sive moždane mase to može zaključiti.

Lokalni predstavnici vlasti se ne pojavljuju na terenu, vjerski predstavnici ih ismijavaju, a načelnik u medijima poručuje da se snalaze sami.
Najiskrenije i dalje ne znam kako postati imun na toliku nesreću i bol drugoga. Najiskrenije ne znam kako to tako vješto uspijeva vjerskim službenicima i lokalnim vlastima koje "vladaju" ovim krajem.
Jedini osjećaj koji vas obuzme su tuga i nekontrolisan bijes. Tako velik, da biste mogli nasrnuti na nekoga, a tek ste posjetilac, ne i onaj koji je ugrožen. Tužni li su vjerski predstavnici koji se prodaju za siću, mogu mirno zaspati u svojim vilicama pored komšije koji spava u šatoru i bira riječi da objasni svom djetetu šta se desilo i zašto nemaju ništa. Tužni li su predstavnici lokalne i državne vlasti koji bi ako nemaju osjećaj za sopstveni narod bar trebali imati osjećaj odgovornosti za posao za koji su plaćeni.
Jedni su uvreda za vjeru - najčistiji temelj života, a drugi za državno uređenje. Zajedno su uvreda za čovječanstvo.

Bože, pomozi da shvatim i prihvatim ono što shvatiti i prihvatiti ne umijem. Ako je je cilj odgovornih bijes i nezadovoljstvo, premašili su lična očekivanja.

Da li će iko u ovoj državi pozvati na odgovornost za nerad i javašluk načelnika Općine Žepče Matu Zovko, lokalne svećenike i hodže koji tjeraju ljude koji im se obraćaju za pomoć ili predstavnike općinskog vijeća i mjesne zajednice koji ne samo da se ne pojavljuju već se i ne oglašavaju.  Šuti Općina, šuti ZDK, šuti država.

Ti koji čitaš, molim te da dok u ovoj državi pozivanje na odgovornost  ne bude praksa, djeluj bar povišenim tonom. Pokaži da iako živiš u državi slijepih i gluho-nijemih "odgovornih lica" ti nisi ni slijep ni gluh ni nijem.
Ovi ljudi ne traže mnogo, malo kreča, nekoga da pošalje bager da iskopaju malo jada koje im je ostalo i jedan kontejner da ne spavaju više u šatoru.
Pogled na krov koji viri iznad tla, osjećaj prestravljenosti, umanjuje BH zastava na krovu, koja se vijori. Nemaju oni ni struju, a kamoli mogućnost da gledaju utakmicu, al' bodre Zmajeve, bodre BiH i vjeruju u BiH srcem, više od onih koji su joj uzeli sve pa i dostojanstvo.

Navijali su stanovnici Željeznog Polja iz svojih šatora sinoć u mraku.
Nadam se da su pale maske i sve zablude. Zablude da loši vjerski predstavnici, loši predstavnici vlasti i bilo koji drugi loši ljudi predstavljaju našu BiH, njene stanovnike i vjeru. Nadam se da su sve zablude poput njih sinoć nestale. Jer, ne valja u životu živjeti u zabludama... Ne valja.