Monika Ponjavić: HBO i fenomen Černobilja

Uspjeh “Černobilja” (Chernobyl), u produkciji HBO-a, došao je iznenada kao i sama serija, u osvit katastrofalne završnice “Igre prestola” (Game of Thrones), flagship projekta ove američke kuće. Klima globalnog razočarenja sigurno je doprinijela ovom podvigu, međutim, razloge treba tražiti drugdje.

Piše za Radiosarajevo.ba: Monika Ponjavić

Zapravo, sa ove tačke gledišta, a prateći svjetske trendove, jasno je da je u Mejzinovom (Craig Mazin) “Černobilju” došlo do stapanja nekoliko presudnih elemenata neophodnih da bi se iznjedrio proizvod koji bi mogao postati ugledni primjer i formula za serije budućnosti.

FORMAT

Nekada davno, televizijske serije su znale trajati satima. Govorimo o minimalno šest sezona i dvadeset epizoda po sezoni (“Lost”, “Twin Peaks”, “Dexter” …). Taj trend danas pripada prošlosti jer je dužina serije u posljednje vrijeme sinonim za kvalitet, pa samim tim i njen uspjeh kod kritike i publike. Sezone su kraće, epizode duže, dajući tako dovoljno prostora priči bez bespotrebnog razvodnjavanja (“The Young Pope”, “Twin Peaks: The Return”, “Leftovers” …).

Format “Černobilja” je negdje između, jer je riječ o miniseriji. Za razliku od standardnog formata, miniserija uvijek ima unaprijed određen broj epizoda sa preciziranim početkom, sredinom i krajem, što sprječava lutanje i često nezadovoljavajući kraj.

S obzirom da danas brzo gledanje i konzumiranje sadržaja postaje norma, miniserija je postala savršena platforma za takvu vrstu iskustva. Međutim, ono što je presudno u cijeloj ovoj priči jeste činjenica da se unazad nekoliko godina nalazimo u zlatnom dobu serija i da serija, kao takva, više nije stvar drugorazrednog materijala. Upravo zato je miniserija postala plodno tlo za razvijanje priča koje bi prije samo nekoliko godina bile usmjerene ka produkciji igranog filma. Ovaj kraći, odnosno duži format (kraći od standardne serije, a duži od igranog filma), je razlog zbog kojeg mnogi scenaristi gravitiraju ka ovom tržištu, jer im je dozvoljeno da, bez agonije oko toga šta ostaviti, a šta izostaviti (na kraju krajeva ljepota i jeste u čitanju između redova), prave “filmove iz nekoliko dijelova”. A serije danas sve više i jesu upravo to, filmovi.

 TEMA, RELEVANTNOST I OSJEĆAJ SAVREMENOSTI

Politika HBO-a u posljednje vrijeme podrazumijeva širenje tržišta, tako da danas HBO možemo naći i u Aziji i u Evropi, iako je matična kuća locirana u Sjedinjenim Američkim Državama.

U pogledu tema koje se obrađuju, HBO ima dva pravca djelovanja usmjerena kao osvajanju publike, a time i tržišta. Jedan se koristi lokalnim, a jedan globalnim temama, pa tako HBO Adria za cilj ima ne samo razvijanje lokalnih talenata, nego i lokalnih originalnih priča koje će biti prijemčive lokalnoj publici, čime se broj pretplatnika za HBO povećava, što je uvijek konačni cilj.

U produkciji HBO Adria nastali su “Hjustone, imamo problem”, slovenački kandidat za Oskara, te serija “Uspjeh”, čiji je originalni scenario dobijen putem javnog konkursa “First Draft”. Međutim, ni prvi ni drugi nisu doživjeli uspjeh kakav je doživio “Černobilj” jer se “Černobilj” koristi globalnim temama koje se vrlo lako mogu primijeniti lokalno.

U pitanju je hrabra odluka HBO-a da se okrene ka savremenom sadržaju koji je globalno relevantan čime se omogućava pristup širem spektru publike. A šta je danas relevatnije od ekološke katastrofe, urušene vlasti i cijene laži u savremeno doba post-istine? Posebno kada je sve to upakovano pod okrilje jednog djela.

“Černobilj” se obraća svima nama, pričajući nam priču univerzalnim jezikom. Zato je “Černobilj” važan. Važan je jer je postao dio dnevno-političkog života i time pokrenuo globalni dijalog koji bi se u suprotnom, možda još dugo vremena, kuvao negdje neposredno ispod površine.

TEKST, VIZUELNI STIL I ATMOSFERA

Pored jasnog stava koji se bori protiv jednoumlja, protiv neznanja, ega, osjećaja nadmoćnosti, protiv gluposti u najširem smislu te riječi, prednost “Černobilja”, koja ga stavlja ispred drugih relevantnih serija, je prije svega njegov tekst, a zatim i vizuelni stil, te atmosfera koja je iz njega proizašla.

Iako scenario “Černobilja” nije originalni tekst (rađen je po istinitom događaju, a baziran na knjizi “Glasov Černobilja”, odnosno “Černobiljska molitva” Svetlane Aleksijevič), njegova potentnost očigledna je, a vještina i spretnost njegovih autora da izbjegnu pad u patetitku, što se sa materijalom poput ovog moglo tako lako desiti, njegova je prednost. Upotpunjen prefinjenim dijalozima, koji su takođe izbjegli ovu zmaku, scenario “Černobilja” bio je osnovni preduslov i postao najveći razlog njegov uspjeha jer pronaći balans unutar takvog materijala nije nimalo lagan zadatak.

A u “Černobilju”, sve je odmjereno i sve se, bez ikakvog napora, stvarajući tako lažnu sliku kao da nikakv trud nije uložen, uklapa u jednu kompaktnu cjelinu. Ta cjelina je sastavljena od različitih žanrova jer je “Černobilj” istovremeno i horor i drama i politički triler i špijunski film i serija katastrofe.

U teoriji, postaviti nešto tako kompleksno veliki je izazov koji bi, u teoriji, možda bio okarakterisan i kao nemoguć. Međutim, praksa je pokazala drugačije dajući nam priliku da iz prve ruke vidimo kako se različiti žanrovi mogu stopiti u jedan hibrid koji je tako uznemirujuće dopadljiv.

Iako sama serija nije istorijski potpuno tačna, što joj u osvit njenog uspjeha sada zamjeraju mnogi, iako bi se takva stvar zarad kreativne slobode morala oprostiti, njena sablasna, sumorna atmosfera, utopljena u sve nijanse ispranih boja, izrazite kolor šeme, turobnost soc-realizma i jednoličnost urbanističke utopije i modernističke arhitekture, pogađa direktno u centar.

Nisam sigurna da postoji serija koja je na tako tačan, istinit način uspjela približiti osjećaj katastrofe, beznađa i strave kao što je to ove godine uradio “Černobilj”. I ako je to jedina istina koju iz “Černobilja” možemo ponijeti, neka tako i bude.