Martina Mlinarević-Sopta: Ilirike modernog doba

Martina Mlinarević-Sopta se u svom tekstu u knjizi Žene u BiH/Dolje ti rijeka, dolje ti je pruga (Goethe Institut, 2011) bavi pričama posebnih Hercegovki i Bosanki koje su se otimale učmaloj tradiciji naših prostora. Zašto su naše prabake emancipovanije od današnjih mladih žena, zašto su žene u BiH neiskorišteni potencijal i zašto bi jedna autorica trebala pisati pod muškim pseudonimom?, pitanja su kojima se bavi Mlinarević-Sopta.

Sofija Naletilić-Penavuša rođena je u širokobriješkom selu Mokrom 1913. godine. Zapisi kažu da se opismenila tek u desetoj godini i da nikada nije putovala nigdje izvan područja od oko tridesetak kilometara unutar škrtog kamenjara. Ova priprosta hercegovačka žena na svojim dlanovima je nosila bol i radost jednoga sasvim običnog seoskog života, načetog ratom, neimaštinom, smrću i bolešću, sve dok u svojoj 64. godini nije, od očaja za preminulim sinom, od drveta napravila svoj prvi, izrezbareni kip, kokoš od trešnjinog drveta, za domaću zadaću svoga unuka. Izrada čudnovatih predmeta uskoro postaje njen jedini put. Kažu još i da je noćima i danima “diljala” drvo u betonskoj garaži svoje kuće. Diljala je i molila. Zatim bi uzimala kist i drvene životinje oživljavala čudesnim bojama. Slijedeći samo oblik drveta, sjetu u duši i nenadmašan osjećaj u rukama, stvorila je bezvremenski bestijarij i jednu nezaobilaznu priču kada se govori o ženama koje su obilježile Hercegovinu. Izvan svih umjetničkih pravila, akademskih načela i konvencija o umjetnosti, popularna “baba Penavuša” ostavila je impozantan opus kojega je do sada u mnogim domaćim i europskim galerijama pogledalo mnoštvo zaljubljenika u ovu čarobnu priču o neukoj starici sa fantastičnim osjećajem za kiparstvo.

Martina Mlinarević-Sopta (1982, Ljubuški), studirala je kroatistiku i anglistiku na Sveučilištu u Mostaru. Objavila je dvije zbirke poezije i proze, Firentinske suze i Otok u prosincu. Radila je kao saradnica raznih printanih i elektronskih medija. Trenutno piše kao stalna kolumnistica na portalima index.hr i poskok.info. Živi i radi na Širokom Brijegu, gdje je pokrenula privatni Centar za strane jezike.

Ovakvih fascinantnih priča o posebnim i drugačijim ženama puno je ovo naše nebo. I hercegovačko i bosansko. Žene su te koje su se otele uljuljanoj tradiciji i ramu koji je oko njihovih osobnosti prirodno sagrađen u ovom, još uvijek izrazito patrijarhalnom okruženju.

Pomalo je licemjerno govoriti o integritetu i zaštiti dostojanstva žena u zemlji u kojoj su žene izgubile domove, muževe i djecu. U zemlji u kojoj su bile silovane i ubijane, gdje su sa očajem osluškivale koliko se pijanih muškaraca u uniformama penje prema tavanu. U kojoj im je nepovratno zgažena čast. I u kojoj se i nakon takvih usuda za sretniju budućnost bore one same, organizirane u kojekakve udruge zajedno sa drugim ženama, bez konkretnog upliva i pomoći muškaraca.

Sa druge strane, ako promatramo trenutni tijek i razvoj žene u Bosni i Hercegovini, kao i njene ambicije i sposobnosti, iluzorno je zamišljati društvo u kojem će žene preuzeti neke od vodećih uloga u društveno-političkim zbivanjima.

Hercegovačka žena

Odrastajući u Hercegovini imala sam dvojnu sliku (ne i državljanstvo) o takozvanoj emancipaciji žena u našim krajevima. Naime, prototip žene Hercegovke je po svemu jedna specifična i višeslojna pojava u kojoj se sastaju sve moguće kontradiktornosti. Dok su feministički pokreti po Europi tek počeli rasti pomalo u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća, dok su se poznate feministice borile za prava i mogućnosti da se žene tretiraju podjednako ili bar slično muškarcima, u Hercegovini su one već bile izdržljive i dominantne figure koje su održavale obitelj i kuću na okupu, koje su bile duboko religiozne i koje su živjele hrabro same, bez muževa koji su redovito bili na radu u stranim zemljama. Također, u genima ovih žena, zbog kompleksnih povijesnih događanja, radi kojih bi svakih pedesetak godina broj muškaraca bio desetkovan, je čest i prisutan stoljetni strah od tragedije i usporedno sa njim neizmjerna snaga za preživljavanje. Dakle, te su žene svojim ispucalim rukama podizale djecu, strpljivo i sa puno poštovanja brinule se o muževljevim roditeljima, sadile duhan, pušile škiju, čuvale i šišale ovce, gradile prizide, potkivale konje, tesale i kopale njivu. Sve ono što se pripisivalo tipičnom muškom ponašanju, one su svladale već davno, gazeći svojim gumenim čizmama nepokolebljivosti čitav jedan šovinizam protiv kojega će se tek kasnije gorljivo boriti za europskim govornicama o ravnopravnosti spolova.

No, sa druge strane, ne možete se oteti dojmu da je današnja Bosna i Hercegovina u ovom, nazovimo ga, modernom razdoblju, puno bliže šovinističkom getu nego što je to ikada bio slučaj u prošlosti, što nas dovodi u smiješnu situaciju da su naše prabake bile emancipiranije u njihovom zadatom okruženju nego što je to slučaj danas. Iako naizgled djeluje liberalizirano, naše društvo i prava žena u njemu danas su, kada zagrebete ispod površine, u potpunoj anarhiji. Situacija je nominalno konzervativna, a među rijetkima, ali postojećim intelektualkama nema pravoga žara i snage da se povede borba po pitanju ključnih stvari vezanih uz degradaciju žena u našim krajevima. Situacija je izokrenuta do te mjere da se svako “stršenje” izvan pravilno porezane živice kolektiva smatra kao devijantno ponašanje, a svaki pokušaj individualizma se poredi sa koketiranjem sa feminizmom, koji kod nas ima etiketu zbira frustriranih jedinki, što dovoljno govori o podcjenjivačkom mentalitetu.

Poslovne žene

Žene su ogroman i nedovoljno iskorišten gospodarstveni potencijal. Usprkos svim zakonima koji im idu na ruku, žene su i dalje u ekonomski lošijem položaju i u privredi daju manji doprinos nego muškarci, zarađuju manje nego muškarci i više ih je nezaposlenih. Nedostatak kulturne svijesti često je velika zapreka ženama u pokretanju vlastitoga privatnog biznisa kao i konkuriranje za vodeće pozicije unutar postojećih tvrtki. Naše društvo jednostavno nameće kolektivni stav da je žena u biznisu manje vrijedna od muškarca.

Živeći pod kapom ovakvih razmišljanja, svaka uspješna, poslovna žena je briljantnost koja inspirira i izaziva naše granice i mogućnosti. Pozitivne priče uspješnih žena koje su svladale sve poteškoće postratnog društva, razorene privrede i nametnutnih društvenih normi, uistinu su veliki motiv za ostatak žena, čiji se potencijal ne iskorištava dovoljno i u prave svrhe. Statistički podaci pokazuju da se mlade žene mogu ravnopravno nositi sa muškarcima na svim poljima. Obrazovanje je jedna od tih stavki. Dok su u prošlosti žene redovito bile neuke i njihovi razredi su se mogli izbrojati na prste jedne ruke, danas nema fakulteta kojega djevojke ne završavaju, čak uspješnije od svojih mladih, muških kolega. No, one opet trpe na polju zapošljavanja, gdje se obično daje prednost muškarcima, a žena se nerijetko tretira kao teret koji će uskoro zatrudnjeti i kojega ćeš “morati plaćati dok leži”. Česti su i poražavajući uvjeti na natječajima za posao, gdje poslodavac zahtijeva pismeno obećanje da zaposlenica neće zatrudnjeti u nekom zadanom roku.

Stoga se one snažnije i visprenije okreću ka svom privatnom biznisu i stvaraju prava, mala bogatstva od svoga znanja i sposobnosti. Danas u Posušju, u tradicionalno nastrojenoj Hercegovini, živi žena koja je majka četvero djece i uspješno vodi jednu od najvećih posuških firmi. Njena priča je uistinu pravi pokazatelj da dobra volja i upornost probijaju sve granice i davno skrojena pravila, te da je moguće izbalansirati u sebi majku, suprugu i poslovnu ženu, a da ni jedno od tih polja ne trpi.

Žene u politici

Ondje gdje nema žena, ili ih ima jako malo, a što je meni osobno najveći poraz u muško-ženskim odnosima današnje Bosne i Hercegovine, je politika. Mjesto gdje bi se žene mogle izboriti za sve one stvari koje ih muče kao zajednicu je, prvenstveno, mjesto rezervirano za muškarce.

Žene u Bosni i Hercegovini su generalno apolitične, te se nekim nevidljivim podjelama automatski same svrstavaju uz lonac, dok muževima daju pravo prvenstva na apsolut istine o svim zbivanjima u zemlji i regionu. Marginalizacija i predrasude prema ženama u politici posljedica su patrijarhalnog socio-kulturnog nasljeđa i nedovoljnog broja onih koje bi sudjelovale u bilo kakvoj raspodjeli ekonomske i društvene moći, ali i medijskih stereotipizacija koje rijetko zastupaju mišljenje žena o bitnim državnim pitanjima. Tu je opet ključna i brojnost muškaraca u hijerahiji državnoga poretka, ali i klasična šovinistička činjenica da “žena ne bi imala što pametno za reći” na neku navedenu temu.

Porazna je činjenica da ženske osobe koje se nađu u poziciji da zaista mogu odlučivati o bitnim pitanjima, da mogu biti poticaj i inspiracija, da mogu napraviti neke društvene promjene u okruženju punom anomalija, one ipak idu linijom manjeg otpora i ne čine ništa izvan zadovoljavanja svoga osobnog materijalnog statusa i tek pukog uljepšavanja svoga životopisa.

Žensko koje razmišlja

Kada sam se prvi put pojavila kao autorica na jednom hercegovačkom portalu, kolege su mi predložile da tekstove objavljujem pod pseudonimom, jer “ovakva Bosna i Hercegovina ne tolerira žensko koje razmišlja”. Budući da su ozbiljno naveli razloge koji su se ticali moje osobne sigurnosti, nevoljko sam pristala i godinama sam ispisivala riječi o društvenim i političkim pojavama pod nadimkom, za koje sam prije godinu i pol dana odlučila preuzeti punu odgovornost i izići u javnost sa svojim imenom i prezimenom, i to sa, čak, dva prezimena, što je predstavilo prvi kamen spoticanja. Nije, dakle, bio problem što to piše neko žensko, nego što se to žensko usudilo potpisati svojim i muževevljevim prezimenom, a u provincijskim okvirima znamo da je takvo nešto nedopustivo.

U našim ženama postoji jedna stoljetna snaga koju je samo potrebno amortizirati i usmjeriti na pravi način. Žene treba uključiti u društvo, ne samo kao suradnice ili pomoćnice, već kao kompletne osobe koje će se moći ravnopravno nositi sa svim problemima koje život stavi pod njihove korake. I žena i društvo moraju početi sa promjenama tisućugodišnjih navika u svijetu vladavine muškaraca. Prihvatiti i podržati ženu kao biće dostojno svakoga poziva i izazova koji se pred nju stavi trebalo bi biti vodeća misao muškaraca, države i svih bitnih institucija i udruga koje brinu o ravnopravnosti spolova. Sa druge strane, potrebno je da žena ne obezvrjeđuje svoju ulogu i značaj u društvu, nego da se sa potpunim samopoštivanjem i vjerom u svoje poteze krene obračunavati sa vlastitim strahovima, pa zatim sa čitavim svijetom jer, svijet neće postojati bez jake i sposobne žene. Na njenim rukama on je sagrađen.

Radiosarajevo.ba će u nastavcima objavljivati izvode iz tekstova iz knjige Dolje ti rijeka, dolje ti je pruga/Žene u BiH.    

Vezano:

Dunja Blažević: Da li žensko pitanje još postoji?
Svetlana Cenić: Tuđa sreća
Danijela Dugandžić-Živanović: Zovem se CRVENA
Tanja Stupar-Trifunović: Na nesreću, ženski čovjek
Besima Borić: Gdje smo danas?