Marko Vešović: I ja sam islamofob!

Piše: Marko Vešović (E-novine)

Čitam u e-Novinama tekst Islamofob, kako to cerićevski zvuči u kojem Žarka Radoja govori o pedesetak islamofoba, među njima je i ona, stavljenim na portal islambosna. Nađem taj spisak, ali mene nema. Ne vjerujući svojim gledaljkama, listu sam opet proštio, ama uzaman. Ne sjećam se kad sam toliko pobjesnio. Takvu uvredu niko “iz reda bošnjačkog naroda“ nikad mi nije nanio, ako ne računam paravojnog hodžu Džemaludina Latića. Toliko nipodaštavanje ne zaslužujem. Prave se da nisu čitali dva moja islamofobska teksta u e-Novinama i pjesmu Topuzli Mustafa koja, ako nije islamofobska, onda ne postoji ni crni kamen na Ćabi. Ne bih se toliko uvrijedio ni da su zanijekali moje divljenje četničkom divljanju za vrijeme rata u BiH, ili moje davanje signala pomoću baterijske lampe Rašinim tobdžijama u dane bombardovanja Sarajeva.

Od svih islamofoba na tom spisku, jedino Šestanu skidam kapu. Dok sam čitao njegov tekst u e-Novinama, shvatio sam da je moja islamofobija teški amaterizam i da možda treba odustati od tog hobija, jer Samir je vrhunski velemajstor, a ja majstorski kandidat. Doduše, lako je njemu: on je Bošnjak, a ja vlah, njegova islamofobija počiva na dubokom razumijevanju Kur’ana, a ja znam pet ili šest ajeta i poneki hadis. Što se ostalih islamofoba tiče, njina imena sam doživio kao ličnu uvredu. Uzimo Hadžema Hajdarevića. Turilo ga na čelo islamofoba, a mene nema, mada je znano i Bogu i narodu: kad sam ja bio priznati islamofob, Hadžem je ćunom po pepelu šarao. Nije greška: u rječniku bosanskog jezika piše da je ćuna dječja kita, a čuna organ odraslog. Ili Jasmila Žbanić: ako je ona islamofob, ja sam za islamofobiju dobio Nobelovu. Ili Amhet Burić: u poredbi sa mnom koji sam kao islamofob vrhunski kaligraf, Burić je prvačić koji piše kose tanke i uspravne debele. Pa ipak njih ima, a mene nema! Gospodo has-muslimani, ako ste htjeli da me na podmukao način zavadite sa Šestanom, Hajdarevićem, Žbanićevom, Burićem, Pašovićem, Dizdarevićem, Imamovićem, Kebom, Šehićem, Novalićem, Ćurkom, Tikvešom i pročim, zajebali su se: njima su poznata moja islamofobska dostignuća. Primijetićete i vi moju islamofobiju ili me neće biti. I sjedoh da skitim klevetu o topuzli Mustafi. Ako opet budu gluhi, još ću jednu i još jednu... pa da vidimo kome će prije dosaditi.

Govor u Blagaju

Govorom u Blagaju topuzli Mustafa mi je, na mevlud, prosvijetlio um: sad je jasno zašto u BiH sve ide u tri lepe materine. Krivac je Vera Jovanović koja je “ispostava Beograda“, stoga Helsinški komitet kojim ta vlahinja predsjedava “ne brani ljudska prava, nego provodi politiku Beograda” čiji je naomiljeniji hobi, što zna i Mustafina kućna pudlica, “lov na islam i muslimane“. Na snazi je aksiom: reci mi kako se zoveš i kazaću ti čija si ispostava, pa me ne čudi što je topuzli Mustafa Vlahinji rekao svašta ka Mikača porezniku Galju:

“I poručujem posebno Veri Jovanović: nemoj ti da štitiš naša prava, jer ti služiš onima koji mrze islam. Mrze nas muslimane i zato ostavi nas na miru! Tvoj sud uopće nije mjerodavan šta su naša prava, a šta nisu! Mi ćemo kazati koja su to naša prava, a koja nisu. Nisi ti zadužena i nisi ti kvalificirana da određuješ da li je ova odluka ministra ispravna ili neispravna“.

Bezbeli da nije. Prvo, odvajkada se zna: kad muškarci go... go... govore, onda žene šu... šu... šute. Drugo, nigdje predsjednici Helsinskih odbora nisu zaduženi ni kvalificirani da kažu je li ispravna odluka koja ukida diskriminaciju, Vera je to pravo uzurpirala, što je “baš onako vlaški“, kak bi rekel Džemaludin Latić: čim je neko “iz reda srpskog naroda“, ne može i jelitibog a da poneđe ponešto ne uzurpira. Pošto je razumno pretpostaviti da topuzli Mustafa ne bi smio sijati dezinformacije, pitao sam se okle zna da je Vera Jovanović “služi onima koji mrze islam“, i zovnem telefonom svog privatnog muslimana. “Čuj – okle zna? Kako neće znat kad mobitelom svaki čas zivka Allaha?“ “A vala i ja sam blesav što te to pitam. Ako ne znamo šta je car Murat večerao uoči bitke na Kosovu, znamo bar ko je čiji sluga u BiH. To zna čak i Duduk-efendija“. “Ko ti je taj?“ “Adil Kulenović“. “Onaj što te tužio za klevetu kad si reko da je najveća budala koju je bošnjačka čuna načinila u 20. vijeku.“ “Je. Tužio me i popušio. Sve ga je koštalo oko pet hiljada maraka. Budalu treba po džepu da se opameti“.

Mustafin mevludski govor u Blagaju nije prodikovanje već dodikovanje. Za Radovana II bošnjački sudije nisu mjerodavni da sude Srbima, a za topuzli Mustafu Verin sud “nije mjerodavan šta su naša prava, a šta nisu“. Da postoji BiH, javni tužilac bi ga po službenoj dužnosti gonio zbog raspirivanja mržnje, ali, pošto smo u BiH koja će biti država kad kukavica prne, kako bi rekli u CG, vjerski poglavar može baciti pod noge zakone i Ustav i međunarodne konvencije kojim su definisana ljudska prava, ali njega uopće ne obavezuju, jer jedno su prava ćafira a drugo prava njegovog umeta, pa je zasukao rukave da tim pravima skroji haljinu tijesno uz struk kako bi svak vidio da su muslimanska.Topuzli Mustafi nije ni u peti primisao da su, u demokratiji kakva danas važi na trećoj sunčevoj planeti, deklaracija o pravima čovjeka i svi zakoni stvoreni da štite građane, a ne muslimane, ni pravoslavce, ni katolike, ali pošto je u BiH na snazi etnička demokratija, što u prevodu znači: crven barjak od zelene svile, Mustafin govor na tanjiru nudi njenu ogoljenu srž: kad se to viđelo i đe to ima da Vlahinja zna šta su ljudska prava muslimana? Topuzli Mustafa je jedan od najviđenijih utjelovljenja etničke demokratije u BiH.

Time hoću da kažem: nisu mu po ukusu rezultati nedavnih izbora. Mediji godinama govore i pišu da topuzli Mustafa preko hodža određuje ko će biti na vlasti. A ovo nisam čuo sa televizije, ni čitao u novinama: bio sam poslanik F BiH u prošlom sazivu Parlamenta i znam da je Mustafin uticaj presudio da na izborima pobijedi SDA i Haris Silajdžić. Rezultati ovih izbora doveli su u pitanje Mustafino neotuđivo pravo da dominira, pa se oćutio ugroženim i na mevlud zasukao rukave da novu vlast disciplinira podsjećajući je u čijim je rukama stvarna moć. Otud onoliko histerije u njegovu govoru. Bošnjaci su iz prošlog rata, kao najveće žrtve u BiH, izašli sa golemim moralnim kapitalom. Topuzli Musafa je jedan od has-Bošnjaka i has-muslimana koji su dali zdušan prilog proćerdavanju toga kapitala.

Jedna uspomena. Prije desetak godina, nakon neprospavane noći, hodao sam po gradu da izmorim sebe i nadišem se svježeg vazduha koji uspavljuje. I sretnem tri žene, a svaka nosi pecivo. Pletenicu. Jedna od njih veli: “Mi smo búle i vraćamo se sa mevluda. E baš nam je drago, gospodine Vešoviću, što smo vam srele. I htjele smo da vam kažemo: drago nam je što ste u ratu ostali s nama. I evo tebi jedna pletenica“. To pecivo i nagli prelazak sa “vi“ na “ti“ nikad neću zaboraviti. Valjda i nije moguće insanu dati leba a da ti ostane “vi“. Mevlud je Muhamedov rođendan, a za mene to je ruka žene koja mi pruža pletenicu uz ozbiljan osmijeh. Ozbiljan, što mu nije smetalo da bude osmijeh. Osmijeh, što mu nije smetalo da bude ozbiljan. Ja sam vlah, ali je taj moj mevlud 777 puta bio ljepši od topuzli Mustafinog u Blagaju.

Država koje nema

“Napad na reisu-l-ulemu je napad na bošnjački narod“, veli u Saffu Fatmir Alispahić, “podguzna muva Mustafe Cerića numero due“, kako ga nazvaše e-Novine. Rejs, to je onaj što je, kako reče Enver Kazaz, na prijemu delegacije iz Turske, kazao: “gledam vas Turke i Bošnjake i ne vidim razlike, kao da vas je ista mater rodila“. Fatmir, to je onaj što ponavlja mantre: “Da, Srbi su poremećeni. Da, Srbi su genocidni. Da, Srbi su civilizacijski otpad“. Ali titula koju su mu dale e-Novine nije mi po ukusu: na mojim maternjim jezicima muva može biti ili podrepna ili guzna, a pošto je poznato da je glas “h“ u BiH bilo žrtva srpskoga unitarizma, na tu praksu treba staviti tačku: Fatmir je efendijina guzna muha, ali je iz njega progovorila BiH koje nema.

Alispahićeva presuda glede Rejsa podsjetila me na Nedžada Ibrišimovića, bošnjačkog klasika koji je “vitezom pera” proglasio tog tuzlanskog bolesnika, neznalicu, polupismenjaka i mrzitelja Srba na kakvog u BiH nisam nagazio. U rahmetli Ljiljanu Nedžad je rekao: “Marko se izrugivao svetosti moga hadža. Eto zašto nas Bošnjaka nema, jer kad se Marko Vešović ruga svetosti moga hadža, onda se ruga svim hadžijama u Bosni, a ne samo meni. I Marko Vešović zna da Bošnjaci nisu svjesni toga, jer da su ne bi smio tako napisati“.

Rugao sam se tako što sam ga u svojim tekstovima zvao Hadžijom, bez ikakvih atributa. Doduše, dokazao sam da umije pošteno slagati, a pošto hadžije ne smiju da lagati, Ibrišimović je izvukao zaključak da se time “rugam svetosti njegovog hadža“, mada će svako čeljade neometeno u razvoju zaključiti da se Hadžija svojim laganjem izrugivao svetosti vlastitog hadža i da je u Hadžijinoj glavi je kao u poslovici: Ko prde, kolac potrže, a ko ču, jedva uteče.

Ali uzmimo da sam se “rugao svetosti hadža“ predratnog pjanca koji se, u krčmi gdje je s vlasima satima pio, a među njima je bilo i njegovih velikih prijatelja, popne na sto i vikne: “Svi koji nisu muslimani – napolje!“ Uzmimo da se Hadžiji omaklo da kaže istinu, iako je prije rata, kad ga je u kafani spopao prejak napad ljubavi prema svom narodu, jednog Srbina pitao: ”A što ti ne bi ti išao preko Drine?” “Šta ću ja preko Drine? Moj djed i pradjed rođeni su ovdje.” “Mogo bi ti, ipak, malo preko Drine”. Samo član krda, ergele, čopora, samo čeljade sa dušom gomile može sebe poistovjećivati sa «svim hadžijama u Bosni i, stoga, kad se «izruguješ svetosti hadža» jučeranje pjandure koja je ćerala iz kafane i iz BiH sve što joj nije po meraku, time se «rugaš svim hadžijama u Bosni». Da Hadžija nije štogoć u gušu salio kad je davao ovaj intervju? Nije. Stvar je u drugom: zato što ih je pobio Raša Dabić, Bošnjaci su u pravu, svagda, na svakome mjestu, potpuno i u svemu. Čak i kad bleje. Ali to nije sve.

U ratu su šojke iz paljanske krletke neumorno kreštale da sam izdajnik, što je bilo tačno, jer ko su mi Srbi, što da ih ne izdam, nisu mi rikali na Božić, čak sam se izdajom puvao kao dokazom čojstva. Iste šojke dodavale su da blatim srpski narod, što je samo djelimično tačno: Srbe smatram najslobodoljubljivijim, najčovjekoljubljivijim, najmiroljubljivijim, najpravdo ljubljivijim, najistinoljub-ljivijim, najhristoljubljivijim od svih 5 000 naroda na zemlji. Kad ne kolju. Kad kolju, može im se staviti pokoja zamjerčica, što sam i činio, ali nije bilo sumnje da ih blatim kad napadam paljanske zločince: kad Plavšićku nazovem “vuk s vaginom”, kad izdevetam Nikolicu Koljevića zato što je muslimane nazvao “parazitskim narodom koji je naučio da vekovima živi na tuđ račun”, kad se zgrozim nad Rašovom izjavom: “Osudiću svakog Srbina kao izdajnika koji se ikad bude trudio na bilo kakvom zajedničkom životu, na stvaranju bilo kakvih zajedničkih odnosa s ljudima iz drugih nacija”.

U ratu, dakle, jesam blatio Srbe, jer Paljani jesu bili srpski narod. Koji se s njima poistovjećivao: paljanski zločinci su vodili taj narod, oblikovali mu svijest, moral, političke težnje, predstavljali ga u očima svijeta, što su priznali i stranci u čijem se jeziku brzo ustalila sintagma “Karadžićevi Srbi”. Rašovi telali su s pravom vikali: napad na Raša napad je na srpski narod, jer je Rašo postao ikona, a zna se: ishrakneš li se na jednog sveca, ishraknuo si se na sve hrišćane. Uostalom, sam Dabić je sebe poredio sa Isusom. Strani novinar ga je pitao: zar ne vidite da ste sami, da je sav svijet protiv vas? Rašo je odvratio: tačno, ali je i Isus bio sam, pa se pokazalo da je bio u pravu.

Iz Alispahića je prozborila BiH koje nema, jer nema pojedinca, pika se samo član krda, ergele, čopora, čeljade s dušom gomile, a država može da štiti samo individuu. Tako je bar u zapadnim demokratijama. Ali dok Srbi vele: bezbeli da je nema države, Bošnjaci se deru ko pivara da je ima. U BiH je odavno zavladala takva moda: napad na Rašu je napad na Srbe, jer države nema, a napad na Cerića je “napad ne bošnjački narod”, ali zašto Bošnjaci lažu da ima države?