Kemal Kurspahić: U potrazi za javnošću
Radiosarajevo.ba
Foto: Midhat Poturović/RFEPiše: Kemal Kurspahić
Nedavno sam, nakon sarajevskog predavanja o etičkim izazovima novinarstva, bio u prilici da - u više radio i televizijskih intervjua - odgovaram na nezaobilazno pitanje o tome šta danas, 15 godina nakon rata, mislim o bosanskohercegovačkom novinarstvu.
Odgovarao sam, najprije, kako mogu govoriti samo uz razumijevanje da se o "novinarstvu" ne može govoriti ako se ne uvaži činjenica da pored svega što u njemu ne valja postoje i novinari i mediji koji su i u godinama najvećih iskušenja čuvali i vlastiti i obraz novinarske profesije.
A ako nakon te bitne ograde ipak treba davati i neku ocjenu o stanju novinarstva danas, onda mi se čini da ono dijeli sudbinu haotične tranzicije u kojoj najveći dio medija izražava i promoviše isključivo poslovne ili ideološke interese svojih vlasnika.
Novopečeni medijski magnati reći će kako je to sasvim prirodno, pa zato su valjda i investirali u medije, a ni dobar dio novinara i urednika koji rade u takvim aranžmanima neće u tome vidjeti ništa ponižavajuće: nekog drugog novinarstva i nema na vidiku da bi se biralo. Osim toga - reći će i jedni i drugi - nisu li vlasnici medija svuda u svijetu u prilici da s vlastitim medijima rade šta god žele.
Lako je naći primjere izrazito konzervativnih i izrazito liberalnih medija i u najdemokratskijim društvima koji, takođe, odslikavaju ideološke poglede i interese svojih vlasnika.
O tome se i nije teško složiti.
Ali, to je i tačka na kojoj prestaju sličnosti i pojavljuje se dramatična razlika u uslovima pod kojima djeluju mediji: u razvijenoj demokratiji postoji onaj nasušni korektiv u vidu kritičke javnosti koja nadzire, prepoznaje i kažnjava medijsku isključivost, samovolju i propagandu. Bosanskohercegovačkim medijima nedostaje taj korektiv demokratske javnosti.
Ona kod nas - osim u časnim izuzecima koje sam spomenuo u uvodu - nije imala priliku da u dužem periodu živi s medijima uređenim po profesionalnim standardima i etičkim normama: nakon višedecenijske upućenosti na partijski kontrolisane medije naišlo je tek kratkotrajno razdoblje osvajanja medijskih sloboda zamijenjeno diktatom etničkih isključivosti i zatim tranzicijske vulgarizacije medijskog angažmana.
Tradicija, godine i vizija
Ona je upadljivo došla do izražaja pred ovojesenje izbore u Bosni i Hercegovini. Drastičan primjer mogao se vidjeti već površnim pregledom naslovnih strana dva vodeća sarajevska dnevnika od 3. septembra 2010: "Avaz" kao vrhunski događaj dana s velikim naslovom u dva reda u vrhu strane bilježi press konferenciju svog osnivača koji poručuje kako samo njegova stranka može pobijediti državnu mafiju dok je u "Oslobođenju" događaj dana posjeta predsjednika Turske Bosni i Hercegovini koja se u "Avazu" spominje tek na osmoj strani.
U svijetu razvijenog novinarstva i kritičke javnosti takva demonstracija "pridobijanja naklonosti" vlastitog lista bila bi sankcionisana poplavom pisama čitalaca, demonstrativnim otkazivanjem pretplate, kritičkom analizom ombudsmana u samom tom listu koji bi ukazao na iznevjeravanje principa dobrog novinarstva i objektivnog informisanja.
Da, osim kritičke javnosti, koja u novinama koje drže do sebe svakodnevno dobija prostor za iskazivanja nezadovoljstva različitim aspektima uređivačke politike, najbolje novine imaju i vlastitog ombudsmana, kojeg dobro plaćaju najčešće u vremenski ograničenom periodu, od tri do pet godina bez mogućnosti obnove ugovora, da jednom nedjeljno u ime javnosti kritički analizira pristup redakcije određenim kontroverznim temama i da te svoje nalaze objavljuje u kolumni u listu.
Bilo bi previše očekivati od ljudi bez prethodnog medijskog iskustva koji su u poratnoj bosanskoj pustoši najčešće pored ostalih poslovnih interesa stekli i vlasništvo nad medijima da u društvu bez tradicije nezavisnog novinarstva objave programsku deklaraciju kakvu je polovinom tridesetih objavio tada novi izdavač Washington Posta Eugene Meyer kako je "dužnost lista prema čitaocima a ne prema privatnim interesima svojih vlasnika" i kako "u potrazi za istinom list treba da bude spreman žrtvovati i vlastitu dobit ako je to potrebno zbog opšteg dobra" ali u dobrim novinama postoji taj striktno poštovani "zid odvajanja" između uređivačke politike i poslovnih interesa.
To je, kao najnoviji izdavač Washington Posta od 2008. godine, osjetila i Majerova praunuka Katharine Weymouth, kad je u okviru inovacija u poslovanju bila pristala da u svojoj kući ugošćuje sponzorirane večere odabranih novinara s političarima i poslovnim ljudima uz naknadu i od 250.000 dolara od čega je hitno odustala nakon što su protestvovali i novinari i javnost upozoravajući da je neprihvatljivo da se javnim ličnostima za novčanu naknadu omogućuje pristup novinarima i na taj način potencijalno uticaj na uređivačku politiku.
Za podizanje i demokratskih medija i demokratske javnosti neophodna je i tradicija za koju su potrebne i godine i vizija.
Tekst prenosimo s portala Slobodnevropa.org
Nedavno sam, nakon sarajevskog predavanja o etičkim izazovima novinarstva, bio u prilici da - u više radio i televizijskih intervjua - odgovaram na nezaobilazno pitanje o tome šta danas, 15 godina nakon rata, mislim o bosanskohercegovačkom novinarstvu.
Odgovarao sam, najprije, kako mogu govoriti samo uz razumijevanje da se o "novinarstvu" ne može govoriti ako se ne uvaži činjenica da pored svega što u njemu ne valja postoje i novinari i mediji koji su i u godinama najvećih iskušenja čuvali i vlastiti i obraz novinarske profesije.
A ako nakon te bitne ograde ipak treba davati i neku ocjenu o stanju novinarstva danas, onda mi se čini da ono dijeli sudbinu haotične tranzicije u kojoj najveći dio medija izražava i promoviše isključivo poslovne ili ideološke interese svojih vlasnika.
Novopečeni medijski magnati reći će kako je to sasvim prirodno, pa zato su valjda i investirali u medije, a ni dobar dio novinara i urednika koji rade u takvim aranžmanima neće u tome vidjeti ništa ponižavajuće: nekog drugog novinarstva i nema na vidiku da bi se biralo. Osim toga - reći će i jedni i drugi - nisu li vlasnici medija svuda u svijetu u prilici da s vlastitim medijima rade šta god žele.
Lako je naći primjere izrazito konzervativnih i izrazito liberalnih medija i u najdemokratskijim društvima koji, takođe, odslikavaju ideološke poglede i interese svojih vlasnika.
O tome se i nije teško složiti.
Ali, to je i tačka na kojoj prestaju sličnosti i pojavljuje se dramatična razlika u uslovima pod kojima djeluju mediji: u razvijenoj demokratiji postoji onaj nasušni korektiv u vidu kritičke javnosti koja nadzire, prepoznaje i kažnjava medijsku isključivost, samovolju i propagandu. Bosanskohercegovačkim medijima nedostaje taj korektiv demokratske javnosti.
Ona kod nas - osim u časnim izuzecima koje sam spomenuo u uvodu - nije imala priliku da u dužem periodu živi s medijima uređenim po profesionalnim standardima i etičkim normama: nakon višedecenijske upućenosti na partijski kontrolisane medije naišlo je tek kratkotrajno razdoblje osvajanja medijskih sloboda zamijenjeno diktatom etničkih isključivosti i zatim tranzicijske vulgarizacije medijskog angažmana.
Tradicija, godine i vizija
Ona je upadljivo došla do izražaja pred ovojesenje izbore u Bosni i Hercegovini. Drastičan primjer mogao se vidjeti već površnim pregledom naslovnih strana dva vodeća sarajevska dnevnika od 3. septembra 2010: "Avaz" kao vrhunski događaj dana s velikim naslovom u dva reda u vrhu strane bilježi press konferenciju svog osnivača koji poručuje kako samo njegova stranka može pobijediti državnu mafiju dok je u "Oslobođenju" događaj dana posjeta predsjednika Turske Bosni i Hercegovini koja se u "Avazu" spominje tek na osmoj strani.
U svijetu razvijenog novinarstva i kritičke javnosti takva demonstracija "pridobijanja naklonosti" vlastitog lista bila bi sankcionisana poplavom pisama čitalaca, demonstrativnim otkazivanjem pretplate, kritičkom analizom ombudsmana u samom tom listu koji bi ukazao na iznevjeravanje principa dobrog novinarstva i objektivnog informisanja.
Da, osim kritičke javnosti, koja u novinama koje drže do sebe svakodnevno dobija prostor za iskazivanja nezadovoljstva različitim aspektima uređivačke politike, najbolje novine imaju i vlastitog ombudsmana, kojeg dobro plaćaju najčešće u vremenski ograničenom periodu, od tri do pet godina bez mogućnosti obnove ugovora, da jednom nedjeljno u ime javnosti kritički analizira pristup redakcije određenim kontroverznim temama i da te svoje nalaze objavljuje u kolumni u listu.
Bilo bi previše očekivati od ljudi bez prethodnog medijskog iskustva koji su u poratnoj bosanskoj pustoši najčešće pored ostalih poslovnih interesa stekli i vlasništvo nad medijima da u društvu bez tradicije nezavisnog novinarstva objave programsku deklaraciju kakvu je polovinom tridesetih objavio tada novi izdavač Washington Posta Eugene Meyer kako je "dužnost lista prema čitaocima a ne prema privatnim interesima svojih vlasnika" i kako "u potrazi za istinom list treba da bude spreman žrtvovati i vlastitu dobit ako je to potrebno zbog opšteg dobra" ali u dobrim novinama postoji taj striktno poštovani "zid odvajanja" između uređivačke politike i poslovnih interesa.
To je, kao najnoviji izdavač Washington Posta od 2008. godine, osjetila i Majerova praunuka Katharine Weymouth, kad je u okviru inovacija u poslovanju bila pristala da u svojoj kući ugošćuje sponzorirane večere odabranih novinara s političarima i poslovnim ljudima uz naknadu i od 250.000 dolara od čega je hitno odustala nakon što su protestvovali i novinari i javnost upozoravajući da je neprihvatljivo da se javnim ličnostima za novčanu naknadu omogućuje pristup novinarima i na taj način potencijalno uticaj na uređivačku politiku.
Za podizanje i demokratskih medija i demokratske javnosti neophodna je i tradicija za koju su potrebne i godine i vizija.
Tekst prenosimo s portala Slobodnevropa.org
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Najnovije
