Kemal Kurspahić: Socijalizam, alkoholizam, kapitalizam

Pročitao sam negdje, kao duhovitu dosjetku, razmišljanje kako na prelazu od komunizma do kapitalizma stoji alkoholizam: period izgubljenosti u vremenu kad napuštene i ideološki odbačene temelje socijalne sigurnosti – besplatnog školovanja, opšte zdravstvene zaštite, masovne zaposlenosti i stanova solidarnosti - nisu zamijenili nikakvi prelazni aranžmani bar za koju deceniju dok se prosperitet tržišne ekonomije i pravna država jednakih šansi ne prostru i do socijalno ugrožene većine.

Ako je tačno da je dio te praznine prelaznog perioda popunio alkoholizam – iako ga je bilo i u onim vremenima – onda je, da ostanemo na rimovanim međašima, u balkanskom novinarstvu tu prazninu popunio provincijalizam.

U bosanskohercegovačkom slučaju, u dnevnom oslikavanju proteklog dana dominiraju teme koje bi se mogle smjestiti u rubriku "da komšiji crkne krava", čija je dnevna misija da se onima tamo zabode prst u oko pa makar cjepidlačenjem u svakom izvještaju i komentaru o manjem entitetu ili pretjerivanjem o Teheranu.

S tajkunizacijom medija na balkanski način, s neskrivenim glavnim motivom da se stekne što više uticaja sa što manje ulaganja u informaciju, gotovo je iščezla institucija "našeg stalnog dopisnika", posebno iz inostranstva, a zamijenila je u najčitanijim novinama u oba entiteta neka vrsta "našeg stalnog doušnika", odnosno komentatora čija je dužnost da dnevno proizvodi što bezobzirnije klevete o svakome ko bi se mogao usprotiviti poslovnim, političkim ili čak neprikriveno mafijaškim interesima naručioca.

Ukidanje stalnih dopisništava, prije svega u najbližem susjedstvu a zatim i u svjetskim prijestonicama u kojima se – pored ostalog – bistri politika i donose odluke od kojih uveliko zavisi i budućnost zemalja našeg podneblja možda jeste prvenstveno odraz prevlađujućih piljarskih kriterija, što više uticaja sa što manje ulaganja, ali ona doprinosi provincijalizaciji javnog života: u odsustvu dnevnog uvida u aktuelne svjetske ideje i kretanja stvara se privid relevantnosti ličnosti i ideja čiji domašaj jedva da se prostire od Baščaršije do Vječne vatre, da upotrijebim sarajevsku mjeru ograničenja.

Povod za ovo razmišljanje daju i veliki događaji ove nedjelje poput drame spasavanja Grčke od bankrota i izbori u Velikoj Britaniji.

Agencijski snimci nereda i izvještaji o "troje mrtvih u Atini“ samo su grebanje po površini koje više sakriva – nego što pokazuje – višeznačne stvarne dimenzije te krize koja bi mogla promijeniti i Evropu i evropske perspektive njenog Jugoistoka.

Kapacitet Grčke, da svojom prezaduženošću dovede u pitanje i sam opstanak Eurozone, mijenja do sada prevlađujući imidž eura, za koji se vjerovalo kako ima stabilizirajuću funkciju nekadašnje njemačke marke, a sada je – u ovoj krizi – sličniji nekadašnjoj grčkoj drahmi.

Ali, ova kriza mijenja i težište razmišljanja o samoj ideji evropskog jedinstva. Godinama se, naime, vjerovalo da budućnost Evrope prvenstveno zavisi od harmonizacije odnosa njenog Istoka i Zapada: prevazilaženja ideološkog nasljeđa sovjetske imperije i uspješne integracije bivših istočnih susjeda u Evropsku Uniju.

Sada se, kako zapaža komentator Washington Posta, pokazuje da bi pravi izazov jedinstvu mogao biti na relaciji Sjever-Jug: u razlikama između finansijski disciplinovanih sjevernih Evropljana, poput Njemačke, i finansijski rasipnih južnjaka koji su, bar u slučaju Grčke, tretirali euro kao kreditnu karticu čije će račune neko nekada podmiriti a tek predstoji svođenje računa i znatno većih potencijalnih dužnika na Jugu poput Španije pa i Italije.

Ima li u tome neke pouke za balkanske pretendente na pridruženje Uniji? Samo će poslovična "budala kojoj je more do koljena" vjerovati kako nema i kako se može tjerati po starom: s preskupom, nefunkcionalnom i prezaduženom državom.

Znači li to da je s finansijskom krizom na Jugu ugrožena i sama vizija ujedinjene Evrope? Jedan njen uticajan zagovornik, njemački filozof Jürgen Habermas, autor pored ostalog knjige “Ah, Europa”, u jednom od rijetkih intervjua, koji je ovih dana dao Financial Timesu, vidi u rješavanju krize s Grčkom i “dobrošli pozitivan sporedni efekt”: spoznaju da politička unija može opstati samo ako se uspostave i institucije s ovlašćenjima koja će omogućiti efektivnu koordinaciju ekonomskih politika država članica s uvidom u nacrte nacionalnih budžeta i prije nego što oni budu upućeni na razmatranje domaćim parlamentima.

Tu nekako dolazimo i do teme britanskih izbora o kojima jedan uvaženi američki komentator iznosi vrlo zanimljivo zapažanje: nasuprot uobičajenim farbanjem u ružičasto izbornih poruka, prvi puta su sva tri glavna kandidata u izbornoj kampanji otvoreno poručivala biračima da predstoji period bolnih odluka.

Hoće li, u odsustvu tradicionalnog "stalnog dopisnika", da izvijesti pored ostalog o spoljnopolitičkim prioritetima izbornog pobjednika, domaća javnost biti obaviještena o tome kako će se ishod tih izbora odraziti na britansku politiku prema Bosni i Hercegovini i "regionu" ili će sve ostati na pakostima o manjem entitetu i Teheranu?

Tekst je preuzet s portala Slobodnaevropa.org