Kemal Kurspahić: "Roditeljski sastanak" o Bosni

Nakon ovonedjeljne rasprave u američkom Institutu za mir u Vašingtonu, pod naslovom "Bosanska politika: Je li moguć napredak?", pita me američki diplomata s dugogodišnjim iskustvom s Balkana: Kako ti se čini sve ovo? "Kao da sam prisustvovao maskenbalu" - odgovaram. "Ali ipak je dobro da se sve troje učesnika, iako pripadaju različitim - pa i suprotstavljenim političkim opcijama - slažu kako je budućnost Bosne i Hercegovine u Evropskoj Uniji i NATO-u". Jeste - slažem se - ali, kao i u životu, đavo je u detaljima.

Za početak: valja reći kako su troje učesnika vašingtonskog foruma - Azra Hadžiahmetović (Silajdžićeva Stranka za BiH), Lazar Prodanović (Dodikova SNSD) i Martin Raguž (HDZ 1990) - o gledanjima svojih stranaka na "zadatu temu", bosanskih perspektiva nakon oktobarskih izbora, govorili krajnje uljudno, podupirući argumentima vlastita očekivanja od euroatlantskih integracija, i ostavljajući američkim poznavaocima balkanskih prilika na razmišljanje: nije li možda i najbolje da se razgovori o sljedećim koracima u obnovi napredovanja prema toj evropskoj budućnosti vode negdje na "neutralnom terenu", gdje će se predlozi argumentovati a razlike poravnavati, nasuprot rovovskom dijalogu kod kuće. Istina - i takvo šta je oprobano: nisu li već uz desetu godišnjicu Dejtonskog sporazuma potkraj 2005. godine baš u Vašingtonu predstavnici svih najuticajnijih bosanskih stranaka postigli sporazum i dali svečano obećanje o ustavnim promjenama i nije li onda kad su se vratili kući po imenu najbosanskija od svih stranaka sve to poništila dajući izgovor najsrpskijoj od svih stranaka da za iduće četiri godine blokira svaki napredak i čak počne dovoditi u pitanje ranije ozakonjene korake u jačanju države? Od tada su susjedi napredovali a Bosna nazadovala na putu prema Evropi.

U akademskoj atmosferi američkog instituta, pred publikom u kojoj je najviše bivših i sadašnjih učesnika diplomatskih nastojanja za uspostavu mira i prosperiteta u Bosni i Hercegovini, mora da zvuči ohrabrujuće ako se predstavnici političkih partija "tri konstitutivna naroda" slažu kako je budućnost njihove zemlje u euroatlantskim integracijama.

Ali, onima koji nešto znaju o razlici između načelnih deklaracija - recimo o "evropskoj budućnosti" - i spremnosti da se za takvu budućnost daju i ustupci i razumiju i pozicije drugoga, nije bilo teško da prepoznaju koliko je dubok, i za sada nepremostiv, jaz između zalaganja Silajdžićeve partije za novi ustav i Dodikove za evoluciju ustava; koliko je dalek, ako ne i neprelazan, put od Raguževog zdravorazumskog prosvjeda kako se "ustavna reforma ne može završiti tako što će ostati dva entiteta za tri naroda od kojih će svaki biti pod dominacijom jednog većinskog naroda" do saglasnosti o ustavnom okviru u kojem će se i građani i narodi osjećati zaista ravnopravnima; koliko je, čak i kad se svi učtivo zahvaljuju na međunarodnoj i posebno američkoj podršci u postdejtonskim godinama, nepomirljiv jaz u gledanjima na potrebu daljeg odlučujućeg prisustva visokog predstavnika i koliko je za jedne apsolutno neophodno a za druge nipošto prihvatljivo ukidanje entitetskog glasanja ...

Tako je publika na vašingtonskoj prezentaciji tri nacionalne političke opcije ponijela dva vrlo različita utiska. Dobronamjerni akademski ili diplomatski posmatrači, koji su slušali debatu s pretpostavkom da njeni učesnici svakako misle to što govore, otišli su kući ohrabreni jednodušnošću u opredjeljenju za "evropsku budućnost" i uvjeravanjem da će se nakon izbora obnoviti dijalog i nastojanja da se prema njoj i napreduje. Oni sa dugim balkanskim iskustvom u toj krajnje civilizovanoj i obzirnoj debati prepoznali su - i popisali - čitav katalog dubokih razlika za čije će prevazilaženje biti potrebno puno dobre volje među domaćim i puno saglasnosti i upornosti među stranim partnerima na tom poslu.

Jedan je američki učesnik u debati u formi pitanja ukazao na mogući put prevazilaženja tih razlika kad je pitao: Je li vam Evropska Unija ikad rekla kakve promjene traži kako biste postali eurokompatibilni? Ako se danas svi bosanski učesnici projekta, čija se ambicija međunarodno definiše kao uspostavljanje "funkcionalne bosanske države" - sa ovlaštenjima da donosi sve odluke neophodne za prijem u euroatlantske strukture - bar verbalno slažu kako je budućnost zemlje u EU i NATO-u, onda bi od najveće koristi bilo ako evropski i američki partneri u obnovljeni proces bosanskog sporazumijevanja unesu popis poslova koji se moraju obaviti i promjena koje se moraju provesti da bi se ispunili uslovi za članstvo u obje grupacije.

A može li biti nekog sporazuma o tom minimumu neophodnih državnih nadležnosti? Mogući, ohrabrujući, odgovor ponudio je u neobaveznom razgovoru uz kafu jedan od srpskih članova gostujuće parlamentarne delegacije iz BiH kad je rekao: "Meni nije svejedno u kakvoj će državi odrastati i školovati se moja djeca". Koliko bi sve bilo izglednije kad bi se razgovori o budućnosti zemlje vodili sa tim osjećanjima s kojima se ide na roditeljski sastanak.

Tekst je preuzet s portala Slobodnaevropa.org