Kemal Kurspahić: Političke vođe i jezik mržnje

Tekst prenosimo sa portala Media Centra, a dio je ciklusa tekstova o govoru mržnje u bosanskohercegovačkim medijima.

Piše: Kemal Kurspahić

Američki poznanici s dugogodišnjim iskustvom u nastojanjima za "mirnu Bosnu" dugo su, kao jednu od nepoznanica u traženju lokalnih partnera za taj projekt, provjeravali kakva je prava priroda - i kakav je zaista politički projekt - srpskog političkog prvaka u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika: Je li to onaj Dodik iz opozicionih vremena koji se nametao kao alternativa nacionalističkom nasljeđu Karadžićevog SDS-a ili ovaj Dodik koji se u osvajanju vlasti i održavanju na poziciji neupitnog vođe u Republici Srpskoj služi najradikalnijom nacionalističkom retorikom? Ta dilema doprinosila je u dugom periodu da Dodikova retorika u međunarodnim krugovima bude i tolerisana jer je objašnjavana njegovom potrebom da pred biračkim tijelom, još opterećenim ratnim nasljeđem, dokazuje reference "najsrpskijeg" od svih kandidata. Na ovaj drugi zaključak je - u ranim fazama nacionalističke retorike - upućivao i sam Dodik koji je, po kazivanju jednog njegovog prijatelja uredniku magazina Dani, ovako objašnjavao upotrebu nacionalističke retorike u izborne svrhe: "Kad na predizbornim skupovima govorim o integracijama, Evropi, pravnoj državi, ekonomiji, budućnosti... na mitinzima imam pozorišnu publiku. A onda bacim parolu 'Ne damo Republiku Srpsku' i završio sam posao. Niti ja, niti oni ne znamo šta to znači, ko nam je to otima, ali dotadašnja pozorišna publika provri i odatle se regrutuje i dobar dio mojih glasača."1

Ali, ako se u ranim fazama i radilo o tom "igranju na kartu koja dobija", Dodikov nacionalistički diskurs postepeno se uobličavao u dosljednu političku platformu koja produbljuje nepovjerenja i strahove; podjele i otuđenja; uzajamna optuživanja i čak mržnje u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini.

Politike “nulte tačke”

Dodikova politika, koju je u gostovanju u emisiji "Nedjeljom u 2" Hrvatske televizije sam definisao kao "jačanje Republike Srpske i slabljenje Bosne i Hercegovine", okreće se oko pet uporišnih tačaka:

a) Referendumske retorike - potezanja, u svakoj izbornoj kampanji ili u svakom pokušaju otvaranja unutarbosanskog dijaloga o ustavnim promjenama, priče o raspisivanju referenduma o osamostaljenju Republike Srpske.

{youtube} http://www.youtube.com/watch?v=mMdq3Cec2z8{/youtube}

b) Osporavanja bosanske državnosti - s ponavljanjem, u različitim prilikama i oblicima, teze kako je ona nastala u Dejtonu tako što su entiteti prenijeli na nju određena ovlašćenja nasuprot dejtonskom izričitom insistiranju na kontinuitetu bosanske države u njenim međunarodno priznatim granicama.

c) Etničke isključivosti - sve do insistiranja kako "ne mogu nama suditi sudije muslimani".

{youtube} http://www.youtube.com/watch?v=gaaVmJjg_aI{/youtube}

d) Produbljivanja otuđenja - na primjer, u vidu poređenja Sarajeva s Teheranom i insistiranja kako bi mogao navijati za Bosnu i Hercegovinu samo kad igra s Turskom.

e) Negiranja genocida i ratnih zločina - od osporavanja razmjera stradanja u ratnom Sarajevu i zločina na Tuzlanskoj kapiji kad je 25. maja 1995.  ubijena 71 osoba, uglavnom mladi, do negiranja međunarodno presuđenog genocida u Srebrenici.

{youtube}http://www.youtube.com/watch?v=1YOdeVwdaHw{/youtube}

Svaki od tih oblika poticanja na sumnje, otuđenja - pa i mržnju - ogleda se i u bošnjačkoj javnosti, najčešće u obliku osjećaja bespomoćnosti i besperspektivnosti, ali u nekim reprezentativnim manifestacijama i u jednako zapaljivoj i otuđujućoj retorici bošnjačkih političkih i vjerskih prvaka. Te manifestacije - po redosljedu navedenih tačaka Dodikove političke platforme - uključuju:

a) Neprihvatanje dejtonskog statusa Republike Srpske - u vidu kampanje za "stopostotnu Bosnu i Hercegovinu" i za ukidanje entiteta.

b) Pozive na ukidanje "genocidnog entiteta".

c) Ograničavanje ravnopravnosti pripadnika manjina u Federaciji - kao u slučaju tvrdnje kako ne može "pripadnik manjeg naroda" biti urednik na javnom servisu.

d) Upotrebu otuđujućih izraza za Republiku Srpsku - obavezno "manji entitet" (kao da teritorijalni omjer 51-49 posto predstavlja zaista značajnu razliku u veličini); republika šumska, republika mrska, blentitet, četnitet.

e) Upotreba genocida u političke svrhe uključujući neodgovornu i neljudsku licitaciju brojevima ubijenih.

Rezultat je politika "nulte tačke": nazadovanje u prošle četiri godine uz produbljivanje otuđenosti na obje strane...

I - Od retorike do političkih rovova

Dodikovo političko poigravanje referendumskom retorikom u Sjedinjenim Državama je dobilo i zanimljivu akademsku interpretaciju: Sarajlija Adis Maksić, koji živi u Americi, je na Virginia Tech Univerzitetu odbranio magistarski rad na temu "Referendumski diskurs u politici Republike Srpske 2006-2008: Analiza njegovog nastajanja i performativne strukture" (Referendum Discourse in Republic of Srpska Politics 2006-2008: An Analysis of its Emergence and Performative Structure). Dr. Gerard Toal - predsjedavajući ispitne komisije - rekao je kako je to bio jedan od najboljih radova posljednjih godina na ovom prestižnom univerzitetu.

Maksić početke sistematske upotrebe referendumske retorike u Dodikovom političkom djelovanju nalazi u maju 2006. godine kad je "drastično intenzivirana nacionalistička retorika": "Erupcija je krenula kad je premijer RS Milorad Dodik povodom referenduma (o nezavisnosti) u Crnoj Gori dao prvi u seriji javnih komentara diskutujući mogućnost da RS održi referendum o otcjepljenju od Bosne i Hercegovine. Ideja o referendumu u RS sve od tada je tema javne debate radikalizujući bosansku političku scenu".

Maksić pokazuje kako u balkanskom kontekstu međusobno suprotstavljenih nacionalizama, još od prijetnji Slobodana Miloševića u govoru na Gazimestanu kako ni oružane bitke nisu isključene , riječi imaju moć da potiču etničke napetosti i nasilje i u poratnim bosanskim realnostima "nastavljaju da stvaraju potencijalno eksplozivnu okolinu u kojoj etno-nacionalistička retorika nosi realan potencijal da proizvede obnovu sukoba".

Ovaj rad ukazuje na tri događaja koji su potakli intenzifikaciju referendumske retorike: crnogorski referendum u maju 2006; izbori u Bosni i Hercegovini u oktobru 2006; i proglašenje nezavisnosti Kosova 17. februara 2008.

Ali, iako je lako dokumentovati kako je eskalacija nacionalističke retorike nalazila povode i inspiraciju u navedenim događanjima, tokom cijele 2010. godine pokazivalo se da je ona - od prvobitnog retoričkog poigravanja zapaljivim idejama o otcjepljenju - postala dosljedna platforma Dodikovog političkog djelovanja: u pripremama za izbore 3. oktobra 2010. Dodik, kao premijer Republike Srpske, nije propuštao nijednu priliku da dovede u pitanje održivost bosanske države.

Tako je 29. septembra 2010. novinska agencija Tanjug prenijela njegovu mnogo puta ponovljenu izjavu kako je "Bosna i Hercegovina nemoguća država" i kako je uvjeren "da će srpski narod jednog dana na referendumu odlučiti o svom statusu"  a kada bi se suočio s odlučnim stavom svih relevantnih međunarodnih garanata dejtonskog mira kako ideje otcjepljenja entiteta nemaju nikakvu budućnost onda bi u nešto modifikovanoj formi objašnjavao kako referendum nije na dnevnom redu "za sada" i kako se na to može čekati i još četiri ili još deset godina.

To višegodišnje insistiranje na "neodrživosti bosanske države", u zemlji u kojoj je s raspadom Jugoslavije sva politika bila organizovana oko nacionalnih vertikala - velikosrpske, velikohrvatske i narastajućeg bošnjačkog nacionalizma - nailazi na prećutnu ili direktnu podršku u druga dva etnički ustrojena korpusa: u vodećoj hrvatskoj stranci ona se izražava u zahtjevima za formiranje "trećeg entiteta", sa nekom vrstom oživljavanja ratne tvorevine "Herceg-Bosne" a u bošnjačkoj se politici, u ime insistiranja na "stopostotnosti Bosne i Hercegovine", nerijetko donose odluke koje prije doprinose podjelama i razgradnji zajedničkog nego cjelovitosti zemlje.

U konkretnom slučaju Dodikove referendumske retorike, bošnjački odgovor - najcjelovitije izražen u politici Harisa Silajdžića i njegove Stranke za Bosnu i Hercegovinu upravo uoči izbora 2006. godine - bio je osporavanje dejtonskog karaktera Republike Srpske što je samo davalo dodatni legitimitet Dodikovom odbijanju prenosa ovlašćenja s entiteta na državu i čak dovođenju u pitanje i ranije već prenesenih ovlašćenja. U insistiranju na smanjivanju entitetskih i jačanju državnih ovlašćenja, Silajdžićeva partija u aprilu 2006. godine odbacila je već dogovorene ustavne promjene koje su bile na liniji postepenog jačanja države, što je dovelo do potpune blokade dotadašnjih korak-po-korak promjena i čak nazadovanju u ispunjavanju uslova za približavanje Evropi.

II - Dvije međusobno isključujuće krajnosti

Dodikovo osporavanje "održivosti" bosanske države takođe ima refleksije u bošnjačkoj politici koje mu daju određeni legitimitet u njegovom izbornom tijelu. U bošnjačkoj javnosti Republika Srpska od početka je prihvaćena uglavnom kao cijena za okončanje rata, kao neka vrsta nametnutog rješenja i prihvatanja posljedica ratnog "etničkog čišćenja" nakon kojeg su i brojna područja s nekad muslimanskom većinom - kao Zvornik, Foča, Višegrad, Srebrenica, Prijedor i druge opštine - postale dio srpskog entiteta. Partije koje su u postdejtonskim godinama igrale na kartu eksploatacije tog osjećanja ratne žrtve u pozivanjima na ukidanje "genocidnog entiteta" samo su doprinosile ukopavanju iza linija dejtonske podjele.

Iako je sa svih autoritativnih međunarodnih adresa neopozivo poručivano da te dvije krajnosti, ni otcjepljenje ni ukidanje entiteta, nemaju nikakvu budućnost - i ne mogu računati na međunarodno priznanje - nepomirljiva retorika doprinosila je održavanju etničkih napetosti pa i mržnji.

III - O "sudijama-muslimanima" i "manjim narodima"

Ton održavanju etničkih podjela i isključivosti po pravilu daju najviši politički ili, u nekim slučajevima, vjerski autoriteti. Koliko god je bošnjačka javnost bila uznemirena i povrijeđena Dodikovom izjavom kako "ne mogu nama suditi sudije muslimani" u njoj nije bilo odgovarajućeg reagovanja na rasističke izjave kojima se urednici informativnog programa Federalne TV u Sarajevu osporava takva uloga kao "pripadnici manjeg naroda" ili na manje otvoreni rasizam u izjavi poglavara Islamske zajednice kako "mi znamo da je gospodin Gregorian (bivši zamjenik Visokog predstavnika) oženjen gospođom Olgom" što valjda treba da insinuira kako to objašnjava i navodnu "islamofobičnu politiku" međunarodne zajednice u BiH. Lako je zaključiti kako se institucionalni rasizam lako prenosi u širu javnost i manifestuje u narastanju jezika mržnje u javnom diskursu.

IV - Od "Teherana" do "Republike šumske"

Dok je Milorad Dodik posljednjih godina uporno učvršćivao poziciju prvog među bosanskim Srbima sistematski produbljujući etničko otuđenje, pored ostalog u napadnom poređenju Sarajeva s Teheranom ali i u otvorenom neprijateljstvu prema bilo kakvim nadležnostima države nad entitetom i bagatelisanju federalnih institucija, činjenica je da se u cijelom poratnom periodu i u bošnjačkoj javnosti održavala odbojnost prema Republici Srpskoj koja se, pored ostalog, izražava u gotovo redovnom insistiranju o tome da se radi o "manjem entitetu" - kao da teritorijalni omjer 51 prema 49 odsto opravdava takvo razlikovanje - ali i u otvorenom neprijateljstvu kakvo se manifestuje u upotrebi termina "republika šumska", "republika srpska", "četnitet" ili "blentitet" u raspravama nesumnjivo inspirisanim odbojnostima koje potiču politički, vjerski i akademski autoriteti.

V - Okrutno negiranje - ili umnožavanje - ratnih žrtava

U tako zategnutom političkom okruženju, sa sistematskim poticanjem nepovjerenja i otuđenja, politički prvaci ne uzdržavaju se ni od manipulacije najosjetljivijim osjećanjima: uspomene na žrtve rata. Dodik je tako u više navrata javno osporavao i razmjere i karakter zločina u Srebrenici ustvrđujući - nasuprot presudama haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde - kako se "ovdje nije dogodio genocid" a dovodio je u pitanje i takođe međunarodno utvrđene i presuđene zločine nad civilima u opsadi Sarajeva i zločin na Tuzlanskoj kapiji od 25. maja 1995. u kojem je ubijena 71 osoba - uglavnom mladi okupljeni na ratnom obilježavanju Dana mladosti.

Radi se, bez sumnje, o okrutnom kopanju po ratnim ranama i međunarodni faktori - uključujući i visokog predstavnika u periodičnim izvještajima Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija - više puta su upozoravali protiv takve retorike.

Ali, ni u ovom poslu, neodgovornog dovođenja u pitanje i utvrđenih činjenica o ratu 1992-95, Dodik nije usamljen u pokušajima ekploatacije ratnih žrtava u političke svrhe: bošnjački član Predsjedništva BiH u prošlom mandatu, 2006-2010, Haris Silajdžić je u nastupima u Ujedinjenim nacijama koristio raniju međunarodnu procjenu o više od 200.000 ubijenih iako su poratna najdokumentovanija istraživanja utvrdila da je taj broj približno 100.000.

Na taj način današnji prvaci bosanske politike vraćaju se poigravanju s istorijom koje je u pripremama terena za ratove devedesetih znatno doprinijelo oživljavanju etničkih strahova i mržnji. Karakterističan je primjer političke manipulacije žrtvama ustaškog logora Jasenovac u Nezavisnoj državi Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu: u interpretaciji hrvatskih nacionalističkih povjesničara broj žrtva Jasenovca je sistematski umanjivan; u interpretaciji srpskih nacionalističkioh istoričara višestruko umnožavan.

U bosanskoj podijeljenoj javnosti, uključujući i najveći dio medija u rukama novopečenih tranzicionih elita, vide se i kritikuju uglavnom nepodopštine "drugoga" dok se istovrsne zloupotrebe prošlosti od vlastitih političara uglavnom prešućuju: niti će se javnost u Republici Srpskoj pobuniti protiv Dodikovog poricanja zlodjela i žrtava niti će bošnjačka javnost ukoriti vlastitog predstavnika koji broj žrtava uveličava.

A to je ključna pretpostavka svakog nastojanja za obnovu povjerenja u Bosni i Hercegovini i njenom susjedstvu: samo obznanjivanje - imenom i prezimenom - i bezuslovno poštovanje svih žrtava može utrti put pomirenju među preživjelima.