Kemal Kurspahić: Kratke suknje, duge brade

Piše: Kemal Kurspahić

Ovonedjeljni teroristički napad na policijsku stanicu u Bugojnu, u kojem je jedan policajac ubijen a više povrijeđeno – uključujući i pripadnicu policije koja je zadobila vrlo teške povrede – nametnuo je s novom dozom urgentnosti temu vehabizma i islamskog ekstremizma u današnjoj Bosni i Hercegovini. Reagovanja bošnjačkih političkih, vjerskih i uopšte javnih autoriteta su predvidivo ispravna: u njima se jednodušno osuđuje zločin i zahtijeva se energično reagovanje organa reda.

Tako poglavar Islamske zajednice kaže:

"Najčasnije bi bilo da oni koji nisu u stanju da osiguraju nama građanima da mirno spavamo, podnesu ostavke na svoje položaje i prepuste onima koji znaju, hoće i mogu čuvati red i mir u našoj dragoj BiH, kojoj ne trebaju podjele, mržnja i eksplozije, već ljubav, mudrost i hrabrost da se suočimo s ovakvim zlom".

Vodeći bošnjački dnevnik – u komentaru pod naslovom "Izazov terorizma" - takođe zaključuje:

"Policija i sud uradit će svoj dio posla ... No, pravi test je na onima koji od BiH moraju napraviti državu u kojoj ekstremizam nema prođu".

Nije se teško složiti ni s jednim ni s drugim da za javnu bezbjednost prvenstvenu odgovornost snose država, dakle političko vodstvo, i njeni organi bezbjednosti. Ali, pozivanje na ostavke samo u tim institucijama i službama odvraća pažnju od odgovornosti za stvaranje uslova i ambijenta u kojem se ekstremizam odomaćuje u bosanskoj svakodnevici: nije li upravo vrh Islamske zajednice osudio učenjaka iz vlastitih redova koji je u novinskom tekstu upozorio kako "vehabije odvode našu djecu" i upravo njen poglavar – baš na stranicama bošnjačkog dnevnika – izjavljivao kako "za Islamsku zajednicu nema 'vehabija' dok komisije ne utvrde da ih ima".

To je ambijent u kojem su mediji i javni djelatnici koji su prošlih godina ukazivali na opasnosti od ekstremizma - i čak terorizma – optuživani da "nama Bošnjacima podmeću veze s terorizmom"; u kojem su novine i radio-televizijski programi koji su izvještavali o ekstremnim grupama i učenjima optuživani za "islamofobiju"; u kojem su međunarodni posmatrači koji su ukazivali na neformalne uticaje i korupciju u bošnjačkom vodstvu upoređivani s vladavinom udbe a Bosna s Guantanamom; i u kojem se, štaviše, međunarodno angažovanje u Bosni poistovjećuje s nacističkim projektom "konačnog rješenja" u ovom slučaju "bošnjačkog pitanja".

Za odomaćenje islamskog ekstremizma u Bosni i Hercegovini odgovornost naravno snose i njena politička vodstva, počev još od upornog izbjegavanja da se istraže i kazne zlodjela uvoznih "ratnika džihada" nad hrvatskim civilima u okolini Travnika i srpskim u okolini Zavidovića – koja nikada nisu dobila odgovarajući sudski epilog – pa sve do dopuštanja da i bosanski ambasador u Danskoj učestvuje u delegaciji ambasadora islamskih zemalja koja je vladi te zemlje uručila službeni protest zbog objavljivanja karikatura u danskim novinama i ćutanja koje znači odobravanje pred primitivnom imitacijom javnih protesta u islamskom svijetu na ulicama Sarajeva u kojima su paljene zastave evropskih zemalja.

Razmetanje etiketama o islamofobiji, negiranje čak i samog postojanja ekstremnih islamskih grupa i učenja, ušutkivanje kritike i unutar Islamske zajednice i poticanje na smjenjivanje urednika u medijima koji "ne mogu nama uređivati odnose u Islamskoj zajednici" – pogotovu ako su, je li, pripadnici "manjeg naroda" – sve to je dio ambijenta koji odobrava ako ne i potiče ekstremizam.

Suprotstavljati se svemu tome, posebno iz perspektive stvarnih bošnjačkih interesa, nije nikakav znak islamofobije, ni manjka patriotizma ili čak nacionalne zbunjenosti, već ukazivanje na nametanje Bošnjacima i bosanskim muslimanima u osnovi antievropskih "vrijednosti" nasuprot njihovom najvitalnijem nacionalnim interesu da i formalno postanu dio evropske porodice naroda i država.

A ako se stvari posmatraju iz te perspektive, onda ni pozivanja na "ostavke" i "odgovornost" formalno najodgovornijih – političara, policijskih i pravosudnih dužnosnika – baš ništa neće promijeniti ako će i nasljednici smijenjenih djelovati u istom ambijentu u kojem se od službi bezbjednosti očekuje i zahtijeva da suzbijaju a od svih pravovjernih da prešutkuju ako ne i aktivno ohrabruju ekstremizam.

Odlučno zvuče izjave s državnog vrha kako se radi o "napadu na bezbjednost, ustavni poredak i međunarodni položaj Bosne i Hercegovine" i pozivi da se iz bosanskog društva "potpuno iskorijene osobe koje potiču ili pripremaju takve napade i ostali koji su na bilo koji način povezani s takvim aktivnostima" ali takvo nastojanje podrazumijeva istraživanje i utvrđivanje pojedinačne pripadnosti ekstremističkim grupama i ne može se provesti širokim zahvatima u kojima će, po uzoru na talibansku "modnu policiju", već kratke pantalone biti znaci prepoznavanja ekstremizma i u kojoj će se umjesto kratkih suknji progoniti duge brade.

Tekst preuzet sa portala Slobodnaevropa.org