Kemal Kurspahić: Akademska deblokada

Piše: Kemal Kurspahić, Slobodnaevropa.org

Ovih dana imao sam priliku da jedno od kritičnih pitanja u vezi s proevropskim reformama u Bosni i Hercegovini - o tome kako bi međunarodni partneri mogli doprinijeti obnovi tog procesa nakon četverogodišnje blokade - sagledam iz obje relevantne perspektive: i domaće i međunarodne. To je bila nekako dominantna tema u gotovo svim mojim, što javnim-što privatnim, razgovorima tokom prošlonedjeljne posjete Sarajevu a onda sam neposredno po povratku u Washington imao priliku da učestvujem u akademskoj raspravi u Centru za transatlantske odnose na Paul. H. Nitze školi naprednih međunarodnih studija na Johns Hopkins Univerzitetu upravo na tu temu: Bosna i Hercegovina poslije izbora - izgledi da se Bosna vrati na put evropskih reformi.

U samoj BiH - o prirodi daljeg međunarodnog angažovanja, kao uostalom i o svemu ostalom u vezi s budućnošću zemlje, vladaju nepomirljiva mišljenja. Jedni, posebno među Bošnjacima, smatraju da je međunarodno učešće - pa i vodeća uloga - od kritične važnosti za obnovu reformskog procesa i mnogi među njima i okrivljuju međunarodne predstavnike da su, dižući ruke od tog projekta, doprinijeli višegodišnjoj blokadi. Drugi, oličeni u politici premijera Republike Srpske, dokazuju kako je međunarodnoj upravi "istekao rok trajanja" i insistiraju da se dogovaranje ostavi domaćim akterima, pri čemu u zajedničkoj postizbornoj platformi vodećih srpskih partija unaprijed postavljaju uslove koji ne ostavljaju gotovo nikakav prostor za međunarodno strogo preporučeno jačanje "funkcionalnosti države" i čak traže vraćanje procesa unazad u vidu vraćanja entitetu nadležnosti ranije prenesenih na državu.

U međunarodnim krugovima - postoji saglasnost o nekoliko bitnih aspekata: prvo - o tome da nema alternative euroatlantskoj budućnosti i da je apsolutni prioritet osposobljavanje Bosne i Hercegovine za članstvo i u NATO-u i u Evropskoj Uniji; drugo - o važnosti osnaženog američko-evropskog partnerstva u poticanju tog procesa i ohrabrivanju svih domaćih aktera koji mu budu aktivno doprinosili; treće - o tome da, umjesto sveobuhvatne reforme za koju nema ni međunarodnog entuzijazma ni domaće saglasnosti, valja raditi na "funkcionalnosti države" u mjeri u kojoj će ona moći donositi sve odluke u vezi s integracijama; četvrto - o neprihvatljivosti bilo kakvih daljih podjela i jednodušnom upozorenju da one neće biti međunarodno odobrene ili priznate.

Ovonedjeljni akademski razgovor u Vašingtonu, čija je ambicija bila da ukaže na ulogu međunarodnog faktora u deblokadi reformskog kursa a kojem su prisustvovali i predstavnici američkih i evropskih institucija uključenih u taj proces, ukazao je, s dozom skeptičnosti kakva se očekuje u akademskoj debati, kako i neke naoko očite stvari - kakva je, recimo, potreba da Evropa i Amerika sve dosljednije "govore jednim glasom" o bosanskim perspektivama - ipak nisu tako izvjesne kako se to čini u diplomatskim deklaracijama. Upozoreno je, naime, kako u snaženju američko-evropskog partnerstva postoji i problem ne baš usaglašenog pristupa zemalja Evropske Unije.

Ipak, šta svijet može - i treba - učiniti za deblokadu proevropskih reformi?

U uvodu u raspravu, Dr. Vedran Džihić, odnedavno na jednogodišnjem akademskom gostovanju na školi naprednih međunarodnih studija, ponudio je sljedeći red poteza: prvo - neodložno provođenje odluke Evropskog suda za ljudska prava protiv etničke diskriminacije u slučaju Finci - Sejdić; zatim - što skorije uvođenje "evropske klauzule" u vidu obezbjeđenja vladi u Sarajevu svih ovlašćenja da bez entitetskog uplitanja donosi odluke o članstvu u NATO-u i Evropskoj Uniji; i - najzad obnovljen zajednički napor EU i SAD da se u najtješnjoj koordinaciji završi posao u BiH uključujući i "evropsko uslovljavanje" odnosno kombinaciju poticaja i pritisaka kako bi se ostvarili ti ciljevi.
Jakob Finci (levo) i Dervo Sejdić (desno), kombinovani fotografija

Džihić je - kao primjer kako jasni međunarodni zahtjevi mogu pozitivno uticati na proces - naveo najnoviji slučaj "vizne liberalizacije" koja je potakla reformski proces u zemljama od Srbije i Albanije do Bosne i Hercegovine.

"Primjena tih lekcija na dalji politički proces u Bosni upućuje na sljedeće: ciljevi i poticaji moraju biti jasni i privlačni i političarima i biračima (na primjer - članstvo u EU u roku od jedne decenije); dionice puta i "indikatori uspjeha" moraju biti jasno definisani od EU od početka (na primjer - u vidu izmjerljivog napretka u uklanjanju entitetskog glasanja) i napredak mora biti nadgledan redovno i izvana (na primjer - putem posebnih izvještaja o napretku pripremljenih od strane Evropske komisije ili ocjenjivačkih misija država članica, evropskih parlamentaraca i drugih)" - rekao je Džihić.

Rasprava, u kojoj su još učestvovali i ekspert za Balkan Daniel Serwer, Michael Haltzel kao moderator i ovaj autor, ukazala je i na kritičnu važnost pozitivnog doprinosa susjednih Srbije i Hrvatske i podrške svima u regionu koji pružaju ruku pomirenja, uz naglasak kako je ono moguće samo na punom obznanjivanju nasilja iz prošlosti i bezuslovnom poštovanju nevinih žrtava.

Lako se unaprijed složiti sa skepticima, koji će reći kako je od naučnih preporuka do praktične politike obično dug i neizvjestan put, ali - na nauci jeste da traži i nudi rješenja i zato će i preporuke iz ove rasprave već ovih dana biti predstavljene i u evropskim centrima odlučivanja.

Tekst preuzet s portala Slobodnaevropa.org