Kako su naši šešelji ubijali najčasnije bosanske Srbe

Radiosarajevo.ba
Kako su naši šešelji ubijali najčasnije bosanske Srbe
Foto: Al Jazeera / Đoko Stevanović

Nije ovo priča o Vojislavu Šešelju. Ne zaslužuje on bilo kakvu ljudsku priču. Ovo je priča o Đoki Stevanoviću, Srbinu iz okoline Brčkog. Iz Gornjih Dubravica. Ovo je priča o čovjeku, ljudstvu, zločinu nad ljudima.

O zločinu za koji niko nikada nije odgovarao.

Piše: Dragan Bursać za Al Jazeeru

Đoko se početkom rata 1992. vratio iz Slovenije u svoju nedovršenu kuću u Gornjim Dubravicama. Bio je dobar čovjek. Lokalni SDS zamolio ga je da bude na čelu partije u selu. Dok se situacija "ne smiri".

Stevanović nije čekao da se situacija "smiri". Išao je sam od sela do sela, od većinski bošnjačkih Šatrovića do hrvatskih Donjih Dubravica i u razgovoru sa lokalnim stanovništvom pokušavao da miri ljude i spašava što se spasiti može.

Ali, psi rata bili su moćniji. Krajem aprila i početkom maja, prije tačno 26 godina, srpske paravojne formacije spalile su mostove u Brčkom i formirale logor Luka.

I tu počinje priča. Bošnjaci i Hrvati na teritoriji Brčkog ostali su u četničkom obruču. A ostati u četničkom obruču značilo je sigurnu smrt. Smail Ribić, sekretar Stranke demokratske akcije Opštine Brčko, koji je u tom trenutku bio u Šatrovićima, zamolio je Stevanovića da ga prebaci preko granice ne bi li se dočepao slobodne teritorije, a onda nekako pokušao da dođe do porodice u Njemačkoj.

Đoko je pristao. Ribić mu nije bio prijatelj nego poznanik. Ali, kada ste čovjek, onda osjećate ljudsku dužnost da pomognete čovjeku. I budete uz njega. Do kraja.

U vrelom posavskom vazduhu sa početka maja 1992. mogla se osjetiti smrt. Punktu koji su držali šešeljevci prišao je automobil sa dvojicom ljudi. Đoko i Smail. Znojavi dlanovi, sparan dan, olovno nebo i neke ptice. Legitimisanje je bilo samo uvertira u ono što je slijedilo.

Koliko košta srBstvo?

Šešeljevcima je samo bilo čudno što se jedan Srbin vozi sa "balijom" u istom automobilu. Još kad su saznali da je riječ o Stevanoviću, istom onom koji je umjesto noža zadužio dobru volju, pa miri ljude u selima, a da pomaže jednom "baliji" iz SDA, presuda je bila gotovo ispisana u memljivoj izmaglici ponad Brčkog.

Obojica su odvedena u policijsku stanicu i onda je počela golgota. Đoko i Smail su posađeni na dvije stolice, okrenuti leđima jedan od drugog i zavezani istim lisicama. Od Đoke je traženo, gotovo biblijski, da se "odrekne" Smaila i zauzvrat će biti oslobođen. Valjda se tako kupovalo srBstvo. Ne, Stevanović je doveo čovjeka. Sa čovjekom će izaći ili na slobodu ili ući u vječni život.

Smail i Đoko su onako ruku pod ruku do besvijesti prebijani, na kap vode održavani u životu da bi tortura mogla da se nastavi. A nastavljala se i trajala dva dana u lokalnoj policijskoj stanici.

I mogli su ih tući do Sudnjeg dana; ljudskost se nije dala istjerati.

"Ko te j..e kad nećeš?", bile su riječi policajca, koji ih šalje dalje.

Tako svezane, izubijane i ponižene sproveli su u zloglasni logor Luka.

A to je značilo smrt. I smrt je stigla. U vidu Šešeljevih ubica.

Ostatak kolumne pročitajte na ovom linku.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije