Jasmin Mujanović: Prevazilaženje političkih barijera u odbrani ustavnog poretka BiH

Parametri trenutne secesijske krize u Bosni i Hercegovini dobro su utvrđeni. Namjere i taktike režima u Banjoj Luci također su dobrano poznate.

Ono što uveliko nedostaje u javnom diskursu oko ove situacije i u BiH i u atlantskoj zajednici jeste kredibilan niz reakcija koje bi Sarajevo i NATO trebali i mogli slijediti kako bi se suprotstavili ne samo aktivnostima Milorada Dodika već i (hibridnoj) kampanji protiv Bosne i Hercegovine koja dolazi prvenstveno iz Beograda i Moskve.

Piše: dr. Jasmin Mujanović za Atlansku Incijativu

Trending

Tyson Fury progovorio nakon poraza od Usyka: 'Mislio sam da sam pobijedio'

Posebno je alarmirajuće vidjeti nedostatak koherentnog suprotstavljanja takozvanih probosanskih stranaka u Sarajevu, koje, iako su različite ideološke orijentacije, ipak tvrde da dijele jedinstveno opredjeljenje za suverenitet i teritorijalni integritet zemlje.

Razlozi odsustva koherentnog odgovora su bezbrojni, ali i poznati. Prije svega, zbog toga što je tokom većeg dijela poslijeratnog perioda bosanskohercegovački stranački sistem primarno služio unapređenju uskostranačkih, a posebno naslijeđenih ili patrimonijalnih interesa. Ovo je sastavni dio uveliko kriminalizirane poslijeratne političke ekonomije zemlje i rezultirao je ozbiljnim razočarenjem kolektivnim stranačkim establišmentom bosanskohercegovačkih građana i glasača. To je zauzvrat polučilo sve veću nesposobnost (i nespremnost) stranaka da regrutiraju sposobne i principijelne kandidate. Umjesto toga, one su se uglavnom odlučivale za promoviranje kandidata iz svojih vlastitih naslijeđenih mreža, čija je primarna kvaliteta njihova odanost svojim rukovodećim kadrovima. Kao što je primijećeno, posljedica takve politike je pojava jedne političke kulture među probosanskim strankama koja je izrazito provincijalna i služi samo vlastitim interesima.

Štaviše, „zarobljavanje“ mnogih ključnih bosanskohercegovačkih pravosudnih te institucija za provođenje zakona također je značilo da čak i kada kriminalne afere budu otkrivene – kao u slučaju Milana Tegeltije, ličnog savjetnika Milorada Dodika – policija i tužiteljstvo su spori ili u potpunosti nevoljni da reagiraju. Ovi pojedinci, iako razotkriveni u medijima da su očigledno i otvoreno kompromitirani i/ili involvirani u kriminalno trgovanje, ili pak organizirani kriminal, za to nisu pretrpjeli nikakve pravne sankcije ili posljedice. Ovo samo još više produbljuje osjećaj razočarenja i otuđenosti među građanima, koji zaključuju da je Bosna i Hercegovina fatalno kompromitirana korupcijom i kriminalnim političkim elementima te da su putevi za institucionalnu reformu ograničeni, ako ne i potpuno odsutni.

Ova posljednja tačka odražava, ne sasvim netačno, strukturalnu stvarnost dejtonskog ustavnog režima. Kontrola ključnih državnih ureda od dužnosnika SNSD-a i HDZ-a – što je nužna značajka etničke podjele vlasti u zemlji – omogućila je ovim zloćudnim akterima da značajno potkopaju efikasne mehanizme upravljanja državom. Na zakonodavnoj razini Dom naroda je pravo groblje za reformski orijentirano zakonodavstvo, gdje, barem u teoriji, samo 20 posto delegata (3 od 15) može spriječiti usvajanje zakona. Još korozivnija bila je politika stranaka poput HDZ-a da u potpunosti opstruiraju vladu kad god smatraju da njihovi interesi i prioriteti nisu u potpunosti ispunjeni i provedeni.

Naprimjer, ova stranka uspješno blokira formiranje vlasti u entitetu Federacija BiH od 2018. godine unatoč tome što je osvojila samo devet posto glasova na državnom nivou i tek nešto ispod 15 posto glasova na nivou Federacije BiH. Nakon 2010. godine, kada je reformski orijentirana koalicija predvođena SDP-om pokušala popuniti mjesta etničkih Hrvata u vladi kandidatima koji ne dolaze iz HDZ-a – što je bila u potpunosti legalna i ustavna praksa – ta stranka je na isti način gotovo dvije godine opstruirala formiranje vlade na državnom nivou. Izvanredne ovlasti koje su postojećim Ustavom BiH dodijeljene onome što bi u većini demokratskih parlamentarnih režima bili minorni politički akteri uveliko potkopavaju mogućnosti za racionalnu vladavinu u Bosni i Hercegovini. Ovo je dodatno pogoršano činjenicom da se, kao u slučaju opstrukcionističkih taktika HDZ-a, mnogim neustavnim i antiustavnim aktivnostima jednostavno dopušta da opstaju, jer nadležne institucije nisu u stanju odgovoriti na ova kršenja vladavine prava i/ili demokratskih normi.

Ova strukturalna neracionalnost u kombinaciji s tendencijama ka provincijalizmu i patrimonijalizmu probosanske političke klase u konačnici je dubinski potkopala velike dijelove državnog aparata Bosne i Hercegovine. Širom gotovo svakog dijela državne administracije – uključujući i ministarsku razinu – zatiče se osoblje koje je nesposobno, kriminalno ili suprotstavljeno osnovnim demokratskim vrijednostima ili pak postojanju države. To je jedna izvanredna kombinacija faktora koji nekada mogu navesti na zaključak da primarna analitička sočiva za razumijevanje prirode politike savremene Bosne i Hercegovine ne trebaju biti ona koja zamišljaju zemlju kao „postkonfliktno“ uređenje ili „podijeljeno društvo“, već ono koje je pod nekim oblikom kvaziokupacije.

Ova posljednja tačka je sporna, ali je treba trezveno razmotriti s obzirom na to da SNSD i HDZ, svaki ponaosob, ne samo da su svoju odanost Beogradu i Zagrebu učinili jasnim dijelom svojih oficijelnih stranačkih programa (a u slučaju SNSD-a to je sasvim jasno zato što ova stranka trenutno slijedi eksplicitnu secesionističku agendu) već i zato što su Beograd i Zagreb zauzeli vanjskopolitičku poziciju koju određuje izuzetan stupanj miješanja u domaća i suverena pitanja Bosne i Hercegovine. Barem u političkom i diplomatskom smislu, trenutna situacija više nalikuje na period iz 1990-ih nego na regiju s jasno uspostavljenim poslijeratnim sistemom i trajnim uvjetima mira. Ovakvo zloćudno miješanje nije međutim ograničeno na susjede Bosne i Hercegovine iako je ono najčešće i najočitije u ovom slučaju. Daleko veće sile – iznad svih Rusija, ali sve više i Kina – dodale su svoju težinu ovoj antibosanskoj osovini. Nedavna odluka Vlade Mađarske da zaštiti secesionistu Milorada Dodika od sankcija Evropske unije te ponuda finansijskog spasa njegovoj vladi sugerira da ovaj blok ipak ima jedan širi opseg, uključujući i zemlje koje su unutar EU i NATO-a.

Dakle, očita je, ali i suviše često zanemarena stvar: Izgledi za bilo koju vrstu racionalne vladavine su ograničeni kada veliki segmenti političkog establišmenta u Bosni i Hercegovini odbijaju i postojanje države i/ili ideju bilo koje vrste vladavine koja se ne bavi isključivo stjecanjem i raspodjelom ministarskih mjesta. Dodatna uključenost daleko moćnijih izvanjskih aktera u unutrašnje poslove zemlje također stavlja integracioniste i/ili prodržavne snage u izuzetno nepovoljan položaj. Takva neravnoteža moći obično postoji jedino u državnim uređenjima okupiranim od neprijateljskih sila. Paralele sa savremenom Ukrajinom su, naprimjer, prikladne: Premda, možda bi još bolja usporedba bila sa, recimo, Poljskom iz perioda od osamnaestog do dvadesetog stoljeća, zapravo primjerom jednog razmjerno malog državnog uređenja koje biva konzistentno sabotirano i na kraju podijeljeno od svojih većih susjeda, čije su vlastite regionalne težnje bile odlučno ekspanzionističke ili iredentističke.

Zanimljivo je, međutim, da opetovano brisanje Poljske s kartografije Evrope nikada nije potrajalo. Poljska je povratila svoju punu suverenost do kraja dvadesetog stoljeća iako je Moskva i dalje ustrajno ostala imperijalna sila s planovima za veći dio istočne Evrope. Kako su poljski narod i njegove vođe ovo postigli? Tako što su tokom decenija okupacije i dominacije zadržali predanost svom vlastitom identitetu i autonomiji te su poduzeli neophodne korake kako bi te predanosti pretvorili u institucionalne kapacitete. Dakle, čak i kada je poljskom narodu nedostajala suverena država, nisu mu nedostajale organizacijske i političke namjere i stremljenja da na kraju ostvari taj cilj.

Bilo bi dobro kada bi probosanski akteri trezveno promislili o ovoj historiji (i zapravo o vlastitoj novijoj historiji). Uostalom, Bosna i Hercegovina je već jednom viktimizirana u posljednje vrijeme potpunim kolapsom međunarodnog angažmana tokom agresivnog rata protiv Bosne i Hercegovine od 1992. do 1995. godine. I dok je kasnije Bosna i Hercegovina imala koristi od jednog relativnog viška međunarodne i evropske pažnje (barem između 1995. i 2006. godine), to razdoblje pretjerano je odredilo samopercepciju i mišljenja probosanskih lidera i kreatora politike. U eri obnove natjecanja velikih sila prosto je nerazumno očekivati da će Bosna i Hercegovina uživati toliki stupanj međunarodne pažnje imajući u vidu stanje aktuelnih svjetskih zbivanja. Sukobi koji traju u Ukrajini i Siriji, humanitarna katastrofa u Afganistanu – svaka od ovih situacija oduzima bezgranično više diplomatskih resursa i pažnje od Bosne i Hercegovine. Neko bi se čak mogao usuditi kazati da s vremena na vrijeme čak i ćorsokak između Kosova i Srbije značajnije zaokuplja atlantističko razmišljanje u pogledu Zapadnog Balkana od Bosne i Hercegovine.

Probosanski akteri mogu imati svakakva mišljenja o ovim pitanjima. Mogu smatrati ovaj nedostatak pažnje glupim ili nepravednim, ali, u konačnici, to su činjenice. A onda se postavlja pitanje: Šta se može i mora učiniti da se ta mišljenja promijene, te s tim u vezi šta probosanski akteri mogu učiniti ako ne dođe do značajnije promjene međunarodnog stava? Ukratko, šta probosanske snage čine da svoju sudbinu uzmu u svoje vlastite ruke i odrede, u najvećoj mogućoj mjeri, stanje lokalne politike svojom vlastitom voljom i aktivnostima?

Tri su primarna cilja koja probosanske snage moraju slijediti u ovom trenutku kako bi osigurale neposredan opstanak države, njen teritorijalni integritet i suverenitet, ali i stvorile uvjete za dosta povoljniju stratešku poziciju u godinama koje dolaze, pod pretpostavkom da se trenutna kriza riješi ili barem prođe na manje ili više miran način.

Ostatak teksta pročitajte na linku OVDJE.