Jakub Majmurek: Od izbornog gubitnika do nacionalne žrtve

Piše: Jakub Majmurek

Gerhard Gnauck u članku za Die Welt analizira situaciju u Poljskoj nakon avionske nesreće u Smolensku: „nijedan pjesnik ne bi mogao da smisli ovakvu tragediju: vođstvo države slijeće u maglu, gine na katinjskoj zemlji i ispunjava tragičnu sudbinu Poljaka." Jezik autora podsjeća na historijski diskurs svojstven našoj desnici, koja insistira na „nacionalnom pamćenju“ i integraciji poljskog društva na mitovima koji se grade oko ovakvih mjesta i ovakvih historijskih događaja, mitovima koji „ispunjavaju sudbinu Poljaka“.

Pored Varšavskog ustanka i Katinja, Smolensk postaje sljedeće takvo mjesto. Iako Jerome Heurtaux iz Pariza u čitavom događaju vidi i elemente farse, u Poljskoj to niko ne primjećuje. Predsednik umire blizu mjesta na kome se desila historijska tragedija naroda, neposredno pred izbore u kojima bi ga birači vjerovatno negativno ocijenili. Od nekoga ko je srljao u izborni poraz, on postaje simbol u nacionalnom panteonu žrtava. Od osobe kojoj su se svi smijali, kritikovali i napadali, on postaje tragični junak. Svaki put kada se činilo da partija braće Kaczynski ima sve što poželi, oni su nekako uspijevali da sve to izgube. Kao da su se bojali pobjede i odgovornosti koju u stvarnom svetu preuzimaju pobjednici, i umjesto toga neprekidno birali ulogu plemenitih, romantičnih gubitnika. Tragičnom smrću Lecha Kaczynskog desnica dobija velikog mitskog junaka. Taj mit vjerovatno neće uticati na politički život zemlje (od subote živimo u jednopartijskoj državi), ali će sigurno postati veliki simbol oko koga će se desnica ponovo integrisati.

Teško je pobjeći od činjenice da je ova tragedija neka vrsta odgovora „Realnog“ na želje koje su prožimale čitavu „političku historiju“ poljske desnice. Piotr Semka u Rzeczpospoliti piše da je predsjednik prije svega želio da „odgovori na zahtjeve koje nameće legendarna Druga poljska republika“. Da li je to istina? Da li je politička opcija okupljena oko predsjednika (i većina poljske desnice) zaista mislila na „legendu Druge republike“ ili prije na njenu legendarnu propast? Da li je pokušala da nas integriše oko simbola kao što su martovski ustav, pobjednički ustanci (u Šleziji ili Velikopoljskoj) ili barem oko simbola industrijskog napretka? Ili je prije insistirala na simbolici Varšavskog ustanka i Katinja, podvlačeći tragično u sudbini Poljaka i naglašavajući pri tome da svako mora potvrditi svoju vjernost otadžbini i po cijenu života.

Upravo se ovome mitu, u ime čitave naše zajednice, zaklela na vjernost poljska desnica. Jedino se zaboravilo da ovakvi mitovi u vremenu koje je „posttragično“ i „postpolitičko“ zvuče u priličnoj meri kao farsa. Ne želim da skrnavim mit Varšavskog ustanka; smatram da je u njemu postojao određeni potencijal revolucionarne emancipacije. Bio je to bunt protiv nasilja i tadašnje stvarnosti. Ipak, od autentičnih tragova te tragedije danas je ostao samo simulakrum – muzej posvećen tom ustanku.

I sada se dogodila katastrofa koja u naše društvo ponovo uvodi političku tragediju. Politička opcija koja je grupisana oko uspomena (ili simulakruma) i narodne mitomanije dobija pravog novog mučenika. Ne mogu da se oslobodim utiska da je pad aviona bio odgovor same stvarnosti na ponavljanja političara o vjernosti kultu žrtava iz katinjske šume („njihove ustrijeljene lobanje čekaju“, rekao je u Katinju premijer Donald Tusk). Vjernost njihovim sjenkama stalno je prisutna u našem društvu, jer mi ne umijemo da prežalimo vlastite žrtve, ne dozvoljavamo im da odu i počivaju u miru. Dok sam posmatrao fotografije pada aviona imao sam utisak da su upravo te sjenke rekle: „provjeravamo!“ Svi smo u tome učestvovali. Čak i oni koji nisu bili u savezu sa desnom opcijom, koji nisu htjeli da „žive sa legendom o žrtvama“ i „zaklinju im se na vjernost“ (u avionu je bila i Izabela Jaruga-Nowacka). Smrt poljskih političara u zapaljenom avionu potpuno je apsurdna. Ona ne govori ništa, osim što potvrđuje vlastitu besmislenost, osobinu najvećeg broja ljudskih smrti.

Bez obzira na to šta tvrdi Heurtaux, ništa ne ukazuje da bi nas ovaj događaj mogao na neki način osvijestiti, u smislu da shvatimo da je naše društvo stvoreno na mitu o „žrtvama“ i „vjernosti žrtvama“, niti nam može pomoći da preispitamo našu „fanatičnu ekonomiju želje“. Upravo suprotno, učvrstit će je još više, dodajući joj sljedeću, novu tragičnu naraciju i novi simbol. Tragedija, iako se ponovila, nije postala farsa, jer je već prije toga postala mit.

Tekst objavljen na portalu poljskog ljevičarskog časopisa „Krytyka Polityczna“. Prijevod: Goran Injac, pescanik.net.