iPod i smrt: Bosanska djeca idu u raj

Piše: Emir Imamović

Ona je pola svog života provela u bolnici. Sa dijagnozom koja ne daje niti malo nade u izlječenje: genetski prenosiva i komplicirana bolest pankreasa jedna je od onih koje ne prolaze, ali se može, recimo tako, držati pod kontrolom. Kažu da djeca i najteža oboljenja podnose lakše od odraslih, jer je njihova svijest o opasnosti manja, a smrt nešto što, najčešće, suštinski ne razumiju. Ona je razumjela. Njena starija sestra umrla je od iste genetski prenosive bolesti, koja se u današnje vrijeme lijekovima može držati pod kakvom-takvom kontrolom. I njen je otac umro: poginuo je u saobraćajnoj nesreći...

***

On bi se naljutio da ga se nazove dječakom. Zaboga, pa već skoro svugdje smije sam, ima džeparac i djevojku, pred ogledalom provodi više nego nad knjigom. On je, za odrasle, pubertetlija. Sebe, međutim, smatra njima, odraslima dakle, ravnim. On jako voli savremene naprave. Zato je i došao u hi-tech prodavnicu, odabrao novi, memorijski moćni, iPod i platio ga novčanicom od 500 eura! Dijete, pardon, momak, nije imao sitno.

***

Posljednjeg vikenda pretposljednjeg mjeseca u ovoj šugavoj godini i istoj takvoj državi, za nju je još uvijek bilo nade. Televizija je objavila potresan prilog, njena je majka u kameru ispričala kako je izgubila jedno dijete i muža i da joj je ona, ta djevojčica od jedva 13 godina, sve na ovom svijetu. Dva dana kasnije, novine su objavile da je umrla. Od bolesti pankreasa koja se, medicina kaže, liječiti ne može, ali se pravilnom terapijom može kontrolirati.

***

On je svoj iPod napunio omiljenim muzikom, sve radio prema uputstvu za upotrebu, pazio na njega, ali... Možda je, ma jeste sigurno, prvo pomislio da ga je ostavio kod kuće, pa se onda pokušavao sjetiti kada ga je zadnji puta imao. I ništa. Onakav lijep, nov iPod, kao da je u zemlju propao. I opet je otišao u hi-tech prodavnicu, odabrao isto čudo tehnike i dizajna i platio ga novčanicom od 500 eura. Dijete, pardon, momak, nije imao sitno.

***

„Samo bogati preživljavaju, a mi koji nemamo novca gledamo kako nam djeca umiru“, rekla je majka djevojčice za koju je do posljednjeg vikenda pretposljednjeg mjeseca ove šugave godine u šugavoj državi bilo nade. I priznala kako je njeno dijete, posljednje što je imala na ovom svijetu, osnovni lijek – Pylmozyme – za svoju bolest uzela prije dvije godine. Ta, valjda, tableta, nije na takozvanoj esencijalnoj listi, što znači da je oni što kod ljekara idu sa zdravstvenom knjižicom umjesto sa plavom kovertom ne mogu dobiti na recept. Ma koliko im trebala...

***

Treći put u mjesec dana, on je došao u hi-tech prodavnicu. Ne, nije opet izgubio iPod, pa nije baš toliko neodgovoran. Ta lijepa, moderna, skupa sprava svidjela se njegovoj djevojci. Idilična se scena da zamisliti: on i ona, mladi, lijepi, sretni, sjede za stolom mesingano-neonskog caffea, piju svoje cijeđene sokove ili tople bijele čokolade i, jadni, dijele jedan iPod. Lijeva slušalica je u njenom, a desna u njegovom uhu. Izluđuje ih to: s jedne strane njihova muzika, a s druge ona iz zvučnika u okupljalištu bogate djece bogatih roditelja. Nije to prijatno. Nimalo. Zato je on došao opet, najdražoj odabrao isti iPod i platio ga novčanicom od 500 eura. Zalomi se tako da čovjek, dječak, ovaj momak, nema sitno. Zahvalio je uljudnim prodavačicama, uzeo kupljeno i krenuo. Dva, tri koraka i... Bila je to ljubav na prvi pogled. Nije nikakvo čudo: veliki, crni LCD televizor se mora zamijetiti. Kao i cijena od nekoliko hiljada eura. On je, a treba i to reći jer malo je fine djece danas, lijepo vaspitan: upitao je treba li rezervacija i najavio da će doći s tatom da kupe TV.

***

Tu čovjek nikako ne može biti pametan: da nema novina i novinara, makar ih mučila slaba pismenost, neke od najstrašnijih priča ovog šugavog vremena nikada ne bi saznali. Ali eto, kakva je korist od tog znanja u zemlji u kojoj je uzrečica da ima gore od gorega? Je li vrijedilo zbog dvije kartice teksta gurati diktafon pod nos ženi koja je izgubila dvije kćerke i muža? Ili je trebalo sačekati da prestane plakati, pa provjeriti je li, kako je rekla, lijek za njeno dijete koštao 40 eura pa joj ga ona nije imala od čega kupiti ili je dnevna doza lijeka 40 eura, odnosno 1200 svakog mjeseca, pa joj ga nije imala od čega kupiti? Ali to, barem za jednu djevojčicu koja je pola svog života provela po bolnicama, više nije ni važno.

***

Četvrti puta za mjesec dana dječak je, pardon, momak, došao na isto mjesto i onima što prodaju skupa čuda tehnike, uglavnom rade na crno i za platu kojoj je, možda, prednost što je redovna, a mana to što je bijedna, konačno je bilo jasno kako, zaboga, dječak, pardon, momak, ima mjesečni džeparac od najmanje 1500 eura!? On je, kako je i najavio, došao s tatom – Nedžadom Brankovićem. („Ako je mjerna jedinica elektromagnetne indukcije dobila ime po Tesli, onda bi i mjerna jedinica korupcije u FBiH mogla nositi ime po Nedžadu Brakoviću“ – Senad Pećanin, glavni i odgovorni urednik magazina Dani), predsjednikom vlade Federacije Bosne i Hercegovine... Televizor su kupili. Ne zna se jesu li platili kešom ili kreditnom karticom. Ali to, barem za jednog dječaka koji voli lijepe i skupe stvari, ali često nema sitno, nije važno.

***

Možda su – život, znamo, piše romane, no nije nemoguće da se u zadnje vrijeme počeo baviti i režijom – Branković senior i junior na novom televizoru u dnevnoj sobi raskošnog stana u elitnom sarajevskom gradskom naselju, odnosno kući u elitnom predgrađu bosanske prijestolnice, zapravo apartmanu na obodu nekadašnjih olimpijskih planina ili onome slovenskom, na Bledu – svemu stečenom otkako je neperspektivni inžinjer postao maneken tranzicije i ekonomije dealova jedne, dubinski kriminalizirane vlasti – gledali prilog o djevojčici koja umire zbog teškog nasljednog oboljenja pankreasa. Možda jesu, a sigurno nisu: tata je TV kupio malom za sobe, a djeca koja mjesečno troše barem 1500 eura, znamo, imaju pametnijeg posla od gledanja Dnevnika. Pa treba pratiti svijet savremenih tehnologija i kupiti još puno toga. Od para koje je tata ukrao onima što sahranjuju svoje kćeri i sinove, umrle zato što im pošteni roditelji nisu imali ni za lijeka.

P.S.

Zehra Kalajdžić se zvala djevojčica oboljela od cistične fibroze. Umrla je u trinaestoj godini. I otišla u raj. Jer bosanska djeca ne idu nigdje drugo. Ona se u paklu rađaju. (Samo što neka od njih misle drugačije, jer su još uvijek dovoljno mali da ne znaju šta je 500 eura i kakvi su im očevi)

e-novine/radiosarajevo.ba