Imer Pezo: Jutarnja kafa s majkom

Piše: Imer Pezo za  rubriku Ja mislim, Radiosarajevo.ba

Ispijala se kafa napravljena u velikoj džezvi bez žurbe, sa merakom i obostranim zadovoljstvom, blizinom srca što kucaju istim ritmom. Radost se krnula majčinim insistiranjem za posluživanjem s tanan halvom, bombonjerom, rahatlukom od oraha ili smokvi.

Naviknut sam na svakodnevno ispijanje espresso kafe, gladijatorskog kratkog srka, praćeno čitanjem najnovih i najčitanijih objava s portala, uz čašu vode kao desert. Ponuđeno slatko ne bi mi predstavljalo prijatnu gozbu zbog praznog želudca.

Kako je ne bih rastužio odbijanjem, na kratko je utješih:,,Uzet ću kasnije, bojim se pokvarit ću doručak.''

Nagovještaj zajedničkog doručka u njoj probudi radost, ali i opštu uzbunu želje da sve blista i bude perfektno, kao da sam svadbu najavio, a ne doručak. Zastane, opet mi se rastuži i tužno me pogleda:,,Hljeb mi je od jučer.'' 

Ne dadoh radosti da se krni, brižno je sakupih i podigoh da između nas blista punim sjajom. ,,Ako se tebi jede friški hljeb, otići ću do granapa uzeti.''- rekoh. ,,Ne moraš, hajde da pojedemo ovaj. Slabo ti ga i jedem.'' ,,Dok ti pripremiš doručak, ja ću ti usisati dnevni boravak i hodnik.''- ustadoh skidajući džemper pa krenem prema usisivaču. ,,Neka, ostavi! Ja ću usisat sutra. Ti sjedi dok ja doručak serviram. Gledaj televizor.''

Ignorišući privrženost i žaštitnički majčinski instikt, s ćilima pomjeram sve stvari, trudeći se pažljivo usisati svaki centimetar pa precizno vraćajući pomjerene stvari na utisnuto mjesto na ćilimu. Rad s usisivačem orosi mi lice. Primjetivši znoj na čelu, mater potrči prema meni s peškirom u ruci, što podsjeti me bezbrižnih dana djetinstva. ,,Eto, oznojio si se. A nisi trebao, mogla sam ja.'' – opet se ražalosti.

Ne dadoh radosti da se krni, brižno je sakupih i podigoh, da između nas blista punim sjajom. ,,Ne fali mi ništa. Izgubih deset grama, koje ćeš mi ti doručkom stotinu puta više vratiti.'' Opet joj se radost razigra, sretna što je mi je hastal napunila raznovrsnim jelima. ,,Očekuješ još nekog?'' – upitah je kad vidjeh sva ta silna jela.

Za svaki unešeni zalogaj hrabrila me, kao kad sam kao mali sjedio u njenom krilu, a ona me hranila govoreći iste riječi: ,,Jedi, jedi. Od hladnoće i bolesti hranom ćeš se zaštiti. Kuvet na usta ulazi.''

Unosio sam previše hrane, samo da joj ne iščezne sjaj iz očiju, sjaj u kojem se sreća i brižnost mješaju. Taj sjaj vidjeh samo u očima majke.