Hrvoje Batinić: Dok ne umremo od šege

Ideja o apsolutnom prepuštanju medija “zakonima tržišta” na novinarstvo utiče na poguban način. Ali, to nije tako samo sa medijima i novinarstvom. Cijelo društvo je izloženo tiraniji „principa tržišta“.

Što se medija tiče, mislim da su u svom oproštajnom broju novinari iz Feral Tribunea u osnovi to lijepo opisali. Na stranu sad detaljnije ulaženje u konkretnu priču oko Feralovog gašenja, gdje bi se eventualno govorilo i o nekim subjektivnim slabostima, ali čini se da je na gašenje lista ipak najviše uticalo njihovo opiranje vladajućoj „teoriji marketinga“ u sferi medija.

Nekada smo – u socijalizmu – govorili o tome kako „politika“ utiče na medije i guši njihovu slobodu. Tu smo priču onda prenijeli i u „eru tranzicije“. Sada nam je jasno da priču treba malo promijeniti. „Politika“, u kapitalizmu, nije autonoman faktor. Ono što, ovdje gdje smo sada, presudno utiče, i na politiku, i na medije, i na SVE – to je takozvani „biznis“.

Da je poistovjećivanje MEDIJA i NOVINARSTVA greška, meni je postalo vrlo jasno tokom prošlog rata. (Tada su se mogli ovdje sresti strani novinari koji su plakali zbog toga šta se dogodilo sa njihovim izvještajima nakon što su ih poslali medijskim kućama za koje su radili.) Mediji procesiraju novinarski rad u skladu sa svojim ciljevima. Novinarstvo bi trebalo da se bavi - istinom. Mediji se bave - zaradom. Ako nema zarade - nema ni medija.

Porobljivač koji dolazi iznutra

Već poodavno u opticaju je kovanica INFOTAINMENT. Ona sažima ovaj uvid: osnovni posao medija nije da ljudima javi o nekim činjenicama, ili da se ukaže na potrebu da se u vezi sa nekim zbivanjima utvrdi činjenično stanje (kao i da, eventualno, ponudi neki suvisli komentar u vezi sa činjenicama – ili nedostatkom istih). Prvi zadatak medija je da obezbijede publiku za svoj program. Onda je tek taj program interesantan oglašivačima. Mediji žive od oglašivača. Zato se sve više i onaj program koji treba biti „ozbiljan“ (kako bi to nekada kazali) radi na način kako se radi „zabavni program“. Tako da je sve što mediji danas rade postalo ENTERTAINMENT. Takvo nastrojenje je filter kroz koji sve prolazi - pa i ideja o tome da je suština novinarske vokacije potraga za istinom u vezi sa stvarima od javnog interesa. Odnosno, mnogo toga što jeste istina i što je društveno relevantno – bar sa jednog stanovišta o tome kako ljudski život treba da izgleda - uopšte neće ni imati prolaza u program (zato jer će se smatrati da ne doprinosi čitanosti/gledanosti/slušanosti, ili da je možda i smanjuje). Ovo je problem koji se u sociologiji masovnih medija zove agenda setting.

Agenda se danas setuje u skladu sa procjenom o tome kako će jedan medij da obezbijedi svoju publiku u dovoljnoj mjeri da bude interesantan oglašivačima. Tu se onda srećemo sa onim što se često, onako, umilno, naziva „pogoditi ukus publike“. Najčešće, to znači ovo: naći način da se udovolji nezajažljivoj ljudskoj potrebi za samozaboravom. Aldous Huxley je o tome pisao (Brave New World Revisited). Kako naglašava Neil Postman, dok se Orwel bojao onih koji zabranjuju knjige, Huxley se zabrinuo nad tim da jednog dana jednostavno više niko neće htjeti da čita knjige (Amusing Ourselves to Death; Public Discourse in the Age of Show Businness). Orwel je govorio o porobljivaču koji dolazi izvana, Huxley o onome koji dolazi – iznutra.

No, jake oglašivače (tzv. „krupni kapital“) ne interesuje samo široka publika. (Sada govorimo o tzv. Tajkunima. To je, vjerovatno od strane nedobronamjernih vanzemaljaca, jedna genetski modifikovana sorta čovječanstva. Vidjeti film Orsona Wellesa Građanin Kejn. Konsultirati esej Ericha Fromma Imati i biti. Preslušati drugi album Elvisa J. Kurtovicha The wonderful world of private business.) Njih također, i posebno, interesuje da se na medijima ne govori o onome o čemu oni ne vole da se govori, o onome što baca neugodno svjetlo na način kako oni vode svoje poslove. Na način kako oni, kako se to slikovito kaže „prave pare“. Zato je interesantno obraćati pažnju i na to o čemu (ili: kome) neke novine jednostavno ne pišu, a čije sve komercijalne oglase imaju.

Tajkuni, kada idu direktno u politiku, također pokreću medije čija je glavna funkcija da budu dio njihove političke kampanje. Taj posao oni mogu obavljati manje ili više zanatski suptilno. No, sve je to tzv. „politički marketing“ (često zapravo najvulgarnija propagandna mašinerija) i sa novinarstvom zapravo nema nikakve veze. Interesantno bi možda danas bilo uporediti te medije sa onima iz socijalističkih vremena, odnosno uporediti ove dvije sorte „režimskog novinarstva“.

Država i nezavisno novinarstvo

Nije li pomalo šašavo medije sasvim prepustiti da „žive na tržištu“ a istovremeno očekivati da budu mjesta gdje će se u dovoljnoj mjeri izvještavati i diskutirati o svemu onome što jeste od javnog interesa? Kolika god bila dobra volja i profesionalna etika novinara, oni će sve teže odoljevati pritisku da počnu praviti kompromise u uređivačkoj politici. No, prije nego se prepustimo žaru moraliziranja, probajmo prvo steći nešto iskustva u vođenju privatnog i, sa stanovišta novinarske vokacije, nezavisnog glasila.

Filozof i komunikolog Jurgen Habermas istupio je 2007. godine sa apelom u kojem se zalaže da države preuzmu sufinanciranje nezavisnih medija u Evropi (članak originalno objavljen u Süddeutsche Zeitung, maj 16, 2007).

Dakle, kao što se od države očekuje da obezbijedi nezavisno sudstvo, na primjer, zašto ne očekivati i da podupre egzistiranje nezavisnog novinarstva? No, nama danas ovdje prvo treba nezavisna država - nezavisna od onih kojima bi nezavisni sudovi trebalo da se bave.

Naravno, svaki privatni medijski projekat koji će istrajavati na angažiranom, dakle istraživačkom novinarstvu je dobrodošao i za svaku pohvalu. Ali, od te naše pohvale neće moći i živjeti. Internet, koji sve više postaje dio i našeg ovdašnjeg življenja, u tom pogledu kao da budi stanoviti optimizam. Pomišljamo da bi bili mogući neki „islands in the net“ (da se poigramo naslovom romana Bruce Sterlinga) – neka cyber space utočišta slobodne riječi i kritičke misli. No, kako će se stvari razvijati to ćemo tek da vidimo. Valjda u nekoj varijanti Matrix scenarija.

Foto: AP

Borci za slobodu u digitalnom dobu

Novi breed boraca za slobodu koji je donijelo digitalno doba jesu - hackeri . U originalnom značenju ovog termina, hackeri su svojevrsni idealisti, kompjuterski programeri koji rezultate svoga rada dijele sa drugima. Oni imaju vrijednosti do kojih drže: na prvom mjestu to su: privatnost i jednakost. (Vidjeti The Hacker Ethic and the Spirit of the Information Age, autori: Pekka Himanen, Linus Torvalds i Manuel Castels). Ovdje ne mislimo na kriminalce – termin se često pojavljuje danas u takvom kontekstu. Mislimo na ljude koji su borci za slobodu informacije. I to što osvoje, oni dijele besplatno. Kapitalizam to ne voli. U kapitalizmu se radi o prodaji i zaradi. Sve drugo što se pri tome dogodi, samo je nus-proizvod: bilo da je riječ o ogromnim količinama zla i nesreće, bilo o ponečem i dobrom.

Pravim novinarima pravi hackeri mogu, i sve će više, valjati. Novinar je i sam neka vrsta hackera. Ako radi svoj posao u skladu sa našim shvatanjem novinarske vokacije, novinar je za kapitalizam isto što i hackeri iz Ziona za Matrix: on „ulazi u Sistem“, otkriva i pokazuje šta nam Sistem radi.

Tema spasavanja novinarstva samo je dio šire teme odnosa kapitalizma i demokratije. U našem ovdašnjem sveprožimajućem somnabulizmu, narodu je, čini se prilično uspješno, prodana ideja da su ovo dvoje jedno te isto. Sa filozofima koji nemaju ništa protiv svođenja ideje slobodnog društva na slobodno tržište, narod valjda ima još manje šanse da shvati šta ga je snašlo.

Doduše, ne bi se reklo da patimo toliko od nedostatka filozofije, koliko od nedostatka elementarne pribranosti.