Heni Erceg: Kako nismo ratovali u Bosni

Ako bismo se šalili rekli bismo kako je upravo paradoksalno da je, za razliku od Jadranke Kosor i njenih jastrebova, Josipović odlično upoznat s idejom i provedbom Tuđmanova plana podjele Bosne. Te da, za razliku od njih, priznaje čak i presude suda u Haagu, između ostalih i onu zbog pokolja u Ahmićima. Čudno je nekako da se Jadranka Kosor ne sjeća recimo Darija Kordića, šefa njene stranke u BiH, a koji je dan uoči pokolja u Ahmićima izdao naredbu da treba pobiti sve, uključujući i djecu, jer da ta „djeca sutra mogu postati odrasli ljudi“

Hrvatski predsjednik Ivo Josipović stvarno je pretjerao. Otišao čovjek u Sarajevo, tamo iskazao žaljenje zbog toga što je Hrvatska sudjelovala u ratovanju u Bosni, to mu je bilo malo, pa je krenuo još i u Ahmiće i poklonio se pred zajedničkom grobnicom 116 Ahmićana ubijenih 1993. I opet nešto lamentirao o tome kako je hrvatska politika devedesetih odgovorna za stradanja Muslimana u Bosni, pa se dalo razabrati kako i za pokolj skoro cijelog sela Ahmići u srednjoj Bosni okrivljuje hrvatske vojnike.

Stoga su se s pravom prvaci vladajuće stranke na čelu s premijerkom Kosor posve izbezumili, nasrnuli na predsjednika i ustvrdili kako ga zapravo treba opozvati. Zbog pokušaja državnog udara! Jer da falsificira povijest i hoće Hrvatsku, koja je uvijek bila samo žrtva, proglasiti agresorom i plus toga da je svojim riječima posve doveo u pitanje užasno relevantan dokument, takozvanu Deklaraciju o domovinskom ratu, izglasanu u Saboru. A u kojoj da je zapisana jedina povijesna istina kako Hrvatska nikada nije ratovala u Bosni, a kamoli da su njeni vojnici još i pobili sve one žene, djecu i starce u Ahmićima.

Podsjetnik za Jadranku Kosor
Ako bismo se šalili rekli bismo kako je upravo paradoksalno da je, za razliku od Jadranke Kosor i njenih jastrebova, Josipović odlično upoznat s idejom i provedbom Tuđmanova plana podjele Bosne. Te da, za razliku od njih, priznaje čak i presude suda u Haagu, između ostalih i onu zbog pokolja u Ahmićima. Čudno je nekako da se Jadranka Kosor ne sjeća recimo Darija Kordića, šefa njene stranke u BiH, a koji je dan uoči pokolja u Ahmićima izdao naredbu da treba pobiti sve, uključujući i djecu, jer da ta „djeca sutra mogu postati odrasli ljudi“. Nemoguće da je zaboravila njegovo i ime ostalih Hrvata suđenih u Haagu zbog strašnog zločina u Ahmićima, skupine koja se Haškom sudu predala uz izričitu potporu tadašnje vlasti u kojoj je gospođa Kosor bila visoko rangirana, kao potpredsjednica parlamenta.

A možda je sadašnja šefica Tuđmanove stranke doista zaboravila da su zločinci, koji su 12-ogodišnjem Adnanu Zecu u ranu aprilsku zoru prije 18 godina pred očima ubili oca, majku i sestru, nosili uniforme hrvatske vojske. Ako ništa, mogla bi se premijerka prisjetiti barem one ogromne sume koja se već godinama izdvaja iz hrvatskog proračuna za financiranje stanova, mirovina i ostalih beneficija onima koji su u Bosni ratovali za interese Franje Tuđmana, pa i sudjelovali u Ahmićkom pokolju. Tim prije jer su to privilegije koje baš ona ostavlja nedodirljivima, čak i unutar novih rigoroznih mjera izlaska iz krize kojima slavodobitno vitla ovih dana.


Stari most u Mostaru: podsjetnik za premijerku Kosor (Foto: Stock)

Upravo je tu šizofreničnu situaciju hrvatski predsjednik pokušao razriješiti preuzimajući na sebe ispriku i žaljenje zbog hrvatskih zločina u Bosni i Hercegovini. Pri tome se oslanjajući na dokumentirane fakte o Tuđmanovom komadanju Bosne. Ivo Josipović, naime, trebao je samo, umjesto u Deklaraciju o domovinskom ratu, kao notorni povjesni falsifikat, zaviriti u autentične zapise Franje Tuđmana, sve uredno skupljene na jednom mjestu. U knjižurini s više od tisuću stranica, pod nazivom „Stenogrami o podijeli Bosne“, u izdanju Feral Tribunea i sarajevskih Dana. Tu, u tim autentičnim zapisima s važnih sjednica političkog vrha Hrvatske iz devedesetih, sve vrvi desetinama eksplicitnih dokaza o tome da je Franjo Tuđman ne samo dijelio Bosnu, nego bio opsjednut idejom da ta država zapravo uopće ne treba postojati. „Sa našeg gledišta, ne manje nego li sa srpskog, postoji potreba da se problem rješi u svojoj biti, je li, jer opstanak BiH bio bi povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18.stoljeća...“ Tako je, između ostalih užasa, zborio Tuđman pred političkim vrhom države u lipnju 1991.

Ahmići, Mostar, Stolac...
Dvije godine kasnije njegova će vojska u Ahmićima pobiti 116 seljana, otvorit će logore za Muslimane na nekoliko mjesta u BiH, srušit će stari most u Mostaru, sravniti Stolac... Riječju, Bosnu se komadalo upravo onako kako su se dogovorili Tuđman i Milošević, a kao rezultat njihova zajedničkog zločina nastale su para-države Herceg Bosna i Republika Srpska. Sve je to jasno iz spomenute knjige Tuđmanovih stenograma, pa da je kojim slučajem preživio i završio u Haagu, sama bi mu ta knjiga osgurala zatvor do kraja života. Ivo Josipović dobro je naučio to gradivo, te je svojom isprikom u Ahmićima učinio prevažan ljudski i politički potez za čitavu regiju, posebno za Hrvatsku.

Ne treba se, međutim, čuditi agresivnom i politički posve idiotskom nasrtaju gospođe Kosor i njene ekipe, sve s reda Tuđmanovih bivših suradnika, na Ivu Josipovića. Loša savjest? Nelagoda zbog vlastitog angažmana ili šutnje u provedbi jedne zlokobne politike? Otuda i perverzni pokušaj obrane Franje Tuđmana od njega samoga, ignoriranjem njegovih zapisa i dezavuiranjem Ive Josipovića.

Utoliko je Tuđman bio iskreniji u svojim namjerama, on je o komadanju Bosne govorio posve otvoreno, kako to već rade lunatici uvjereni u neku svoju povijesnu misiju. Još u ljeto 1990, dok smo u Vili Dalmacija u Splitu čekali dolazak Slobodana Miloševića, Tuđman mi je govorio kako Bosna nije nikakva država, nego neka primitivna, umjetna tvorevina, a zatim izrekao i ono najvažnije i najstrašnije - kako će se on oko njene podjele lako dogovoriti s „razumnim političarom“ Slobodanom Miloševićem. I jesu, dogovorili su se. Komadali su je. Svakoj Deklaraciji usprkos.