Godišnje doba zvano 'bezsvega'

Piše: Boba Đuderija

Kupujem kruh i slušam ženu ispred pulta kako se žali prodavačici na vrućinu. Ma, ne smeta njoj vrućina, kaže, nego "ta grozna sparina". Kakva brate sparina, mislim se. Vani je 40 stupnjeva. Asfalt cvrči. Prava, iskonska, dalmatinska ljetna žega. Za crknit. Ako hodaš po asfaltu. Vrućina i sunce za pošizit. Ona vrućina i ono sunce za kojim je ista ta žena, mogu se kladit, čeznula cijelu zimu. Kao da je čujem:

"Ma ne smeta meni zima, nego ova grozna kiša. I bura. I jugo."

U proljeće je također gadno, te pelud, te nagli skok temperature, te visibabe. To normalan čovjek ne može izdržat.

A tek jesen. Taman se naviknemo žalit na vrućine i umjesto da budemo sretni kad prestanu, svi masovno popadamo u depru. Lišće žuti, jabuke, vino, jematve. Priroda nabaci te nekakve iritantne boje na sebe, crveno, smeđe, narančasto, koma.

Trebalo bi nekako ugodit ta godišnja doba. Ljeto bez vrućine, zima bez kiše, vjetra i snijega. Jedno jedino godišnje doba sa optimalnom temperaturom između 20 i 25 stupnjeva. To godišnje doba bismo mogli nazvati recimo Bezsvega. Onda bi ja kupovala kruh kao i obično a ona ista žena bi, kao i obično,  pričala prodavačici:

"Ma ok je meni ovo godišnje doba Bezsvega. Ali me nervira što nema vrućine, hladnoće, vjetra i sparine."

Promatram ta-grozna-sparina gospođu. Pokušavam proniknuti u njenu glavu. Tko zna što nju zapravo muči. Možda je "sparina" drugi naziv za "Muž mi stoljećima nije rekao nježnu riječ". Ili za "Imam 55 godina a nikad nisam bila u Parizu". Ili za "Ni ovaj mjesec nećemo moći platiti struju".

Obučena je u crno. Možda oplakuje nekog. Posve moguće. U dobi od 55 godina, nakupi se toga za oplakivanje. Što prijatelja, što rodbine. A možda oplakuje samo svoj život. U kojem nikada nije zagrlila kišu. Niti vodila ljubav sa suncem. Niti zavela vjetar.

Tko će ga znati.