Frenkie: Petak kad su otišli 'Dani'
Radiosarajevo.ba
Foto: Barkida.comPiše: Frenkie
Kada me je Eldin zvao da pišem kolumnu za Dane mislio sam da se zajebava. Prije toga sam pisao neke „kolumne“ za tamo neke portale, al' ni sam to nisam shvatao ozbiljno. Diplomatski sam mu odgovorio da ću razmisliti i nadao se da je to samo jedna od njegovih ludih ideja koju će brzo zaboraviti. No kada smo se sreli par dana kasnije i kada me je opet upitao, shvatio sam da je momak mrtav ozbiljan. Tada su uslijedili pregovori. Pa kako ću ja to, ne znam ja to, koliko to dugo mora biti, smijem li psovati i o čemu ću pisati? On mi je rekao da to ne mora biti sedmična kolumna, da mogu pisati o čemu god hoću, da smijem psovati i da to uopšte nije teško. Postavljao sam mu još razna glupa pitanja u nadi da će on barem na jedno odgovoriti sa „e, to ne može“ kako bismo obojica odustali od te ideje. Međutim, takav odgovor nisam dobio, pa sam opet završio razgovor diplomatskim „haj' razmislit ću“.
Nisam se ja bojao da li ću imati materijala sedmično ispisati stranicu u wordu, niti sam mislio da ja to ne znam. Mene je zapravo bio strah, da će se moje škrabotine objavljivati u novinama za koje pišu Lovrenović, Vešović, Jergović, Ivančić, Hemon, Kazaz, Pećanin, Cenić, Stojić i Mehmedinović. Oni to vjerovatno nisu znali, al' ja sam bio jedan od vjernih čitalaca i fanova. Što više, Dani su imali veliki utjecaj na moj stav i način razmišljanja. Te novine su za mene bile sedmična doza optimizma i potvrda da u našoj državi ima još normalnih ljudi. Dani su bili suborac svakog normalnog čovjeka u borbi za bolje sutra. Pored muzike, veliku ulogu u mom životu, odrastanju i stvaranju ličnog stava su imali knjige i tekstovi pisaca koji su također pisali i za Dane. Tako da kada me je Eldin zvao da pišem kolumnu za Dane, bilo je to kao da me ja zvao Eminem da zajedno snimimo pjesmu. Nakon našeg drugog sastanka sam sjeo u auto, krenuo prema Tuzli i malo ozbiljnije razmislio o ponudi. Negdje kod Olova sam odlučio da ću prihvatiti, a prije nego što sam prošao Živinice skontao sam i šta će mi biti prva tema.
Sedam dana poslije u Danima se pojavila moja prva kolumna pod imenom „Kazanska rezolucija“. Bio sam ponosan. Reakcija je bilo svakakvih, al ja danas pamtim jednu duhovitu koja nema nikakve veze sa sadržajem kolumne. Jedan prijatelj me na ulici zaustavio i rekao: "I red je bio da te ovi iz Dana zovu da pišeš za njih koliko si im para dao!" No ja i kada sam počeo pisati kolumnu za Dane nisam postao njihov kolumnist, ja sam vječno ostao njihov čitalac. Danas se ne mogu tačno sjetiti kada smo i s kim prvi put radili intervju za Dane, ali znam da smo od njih, kao i od Slobodne Bosne i Starta imali veliku podršku. Intervjui sa Edom i sa mnom su češće izlazili u tim političkim novinama nego u drugim, „estradnim“ glasilima. Sjećam se kada sam sa Belmom i Mašom u Mostaru radio veliki intervju za novogodišnje izdanje. Kada je taj broj Dana izašao, ja sam bio u Zagrebu. Znam da sam obišao svaku veću knjižaru i trafiku koja je imala stranu štampu i svi su me pomalo čudno gledali kada sam ih pitao imaju li bosanske novine. Gospođo, kod nas se prodaje i Feral i Globus i Nacional i Jutarnji i Večernji i Popodnevni, što bi bilo čudno da vi imate bosanske Dane, odgovarao sam pomalo ljuto na zbunjene poglede nakon petog neuspješnog pokušaja. Nisam mogao dočekati da se vratim u Tuzlu i mislio sam ako mogu jebeni Avaz naći u sred Beča, onda se Dani mogu kupiti u Zagrebu.
Nikada također neću zaboraviti naše zajedno provedene trenutke na mojim putovanjima kao i sve petke koje smo provodili ispred moje radnje. Mnogi dosadni sati u polupraznom autobusu su bili podnošljiviji i svaki petak je bio interesantniji zbog Dana. I stvarno sam uživao u tim trenutcima. I kada sam se slagao sa tim šta sam pročitao, i onda kada nisam. I kada sam djevojci sa oduševljenjem govorio o odličnim člancima i onda kada sam ih na wc šolji znao baciti o zid.
A onda je došao novi petak. Na putu do radnje svratio sam do trafike i kupio nove Dane. Međutim, osjećaj je bio čudan. Bile su to neke druge novine. Stranice su bile prazne, u njima nije bilo ni jednog članka, ni jedne kolumne, ni jedne slike. Osjećao sam se kao da sam izgubio suborca sa kojim sam vodio bitku. Osjećao sam se kao gubitnik.
Tekst prenosimo sa E-novina
Nebojša Jovanović: O čemu šutimo kad šutimo o Danima
Uređivački kolegij bivših 'Dana': Hvala na dobrodošlici
Ivan Lovrenović: Nisam glavni urednik 'Dana'
Ivan Lovrenović novi urednik 'Dana'
Oslobođenje postaje izdavač sarajevskih Dana
Kada me je Eldin zvao da pišem kolumnu za Dane mislio sam da se zajebava. Prije toga sam pisao neke „kolumne“ za tamo neke portale, al' ni sam to nisam shvatao ozbiljno. Diplomatski sam mu odgovorio da ću razmisliti i nadao se da je to samo jedna od njegovih ludih ideja koju će brzo zaboraviti. No kada smo se sreli par dana kasnije i kada me je opet upitao, shvatio sam da je momak mrtav ozbiljan. Tada su uslijedili pregovori. Pa kako ću ja to, ne znam ja to, koliko to dugo mora biti, smijem li psovati i o čemu ću pisati? On mi je rekao da to ne mora biti sedmična kolumna, da mogu pisati o čemu god hoću, da smijem psovati i da to uopšte nije teško. Postavljao sam mu još razna glupa pitanja u nadi da će on barem na jedno odgovoriti sa „e, to ne može“ kako bismo obojica odustali od te ideje. Međutim, takav odgovor nisam dobio, pa sam opet završio razgovor diplomatskim „haj' razmislit ću“.
Nisam se ja bojao da li ću imati materijala sedmično ispisati stranicu u wordu, niti sam mislio da ja to ne znam. Mene je zapravo bio strah, da će se moje škrabotine objavljivati u novinama za koje pišu Lovrenović, Vešović, Jergović, Ivančić, Hemon, Kazaz, Pećanin, Cenić, Stojić i Mehmedinović. Oni to vjerovatno nisu znali, al' ja sam bio jedan od vjernih čitalaca i fanova. Što više, Dani su imali veliki utjecaj na moj stav i način razmišljanja. Te novine su za mene bile sedmična doza optimizma i potvrda da u našoj državi ima još normalnih ljudi. Dani su bili suborac svakog normalnog čovjeka u borbi za bolje sutra. Pored muzike, veliku ulogu u mom životu, odrastanju i stvaranju ličnog stava su imali knjige i tekstovi pisaca koji su također pisali i za Dane. Tako da kada me je Eldin zvao da pišem kolumnu za Dane, bilo je to kao da me ja zvao Eminem da zajedno snimimo pjesmu. Nakon našeg drugog sastanka sam sjeo u auto, krenuo prema Tuzli i malo ozbiljnije razmislio o ponudi. Negdje kod Olova sam odlučio da ću prihvatiti, a prije nego što sam prošao Živinice skontao sam i šta će mi biti prva tema.
Sedam dana poslije u Danima se pojavila moja prva kolumna pod imenom „Kazanska rezolucija“. Bio sam ponosan. Reakcija je bilo svakakvih, al ja danas pamtim jednu duhovitu koja nema nikakve veze sa sadržajem kolumne. Jedan prijatelj me na ulici zaustavio i rekao: "I red je bio da te ovi iz Dana zovu da pišeš za njih koliko si im para dao!" No ja i kada sam počeo pisati kolumnu za Dane nisam postao njihov kolumnist, ja sam vječno ostao njihov čitalac. Danas se ne mogu tačno sjetiti kada smo i s kim prvi put radili intervju za Dane, ali znam da smo od njih, kao i od Slobodne Bosne i Starta imali veliku podršku. Intervjui sa Edom i sa mnom su češće izlazili u tim političkim novinama nego u drugim, „estradnim“ glasilima. Sjećam se kada sam sa Belmom i Mašom u Mostaru radio veliki intervju za novogodišnje izdanje. Kada je taj broj Dana izašao, ja sam bio u Zagrebu. Znam da sam obišao svaku veću knjižaru i trafiku koja je imala stranu štampu i svi su me pomalo čudno gledali kada sam ih pitao imaju li bosanske novine. Gospođo, kod nas se prodaje i Feral i Globus i Nacional i Jutarnji i Večernji i Popodnevni, što bi bilo čudno da vi imate bosanske Dane, odgovarao sam pomalo ljuto na zbunjene poglede nakon petog neuspješnog pokušaja. Nisam mogao dočekati da se vratim u Tuzlu i mislio sam ako mogu jebeni Avaz naći u sred Beča, onda se Dani mogu kupiti u Zagrebu.
Nikada također neću zaboraviti naše zajedno provedene trenutke na mojim putovanjima kao i sve petke koje smo provodili ispred moje radnje. Mnogi dosadni sati u polupraznom autobusu su bili podnošljiviji i svaki petak je bio interesantniji zbog Dana. I stvarno sam uživao u tim trenutcima. I kada sam se slagao sa tim šta sam pročitao, i onda kada nisam. I kada sam djevojci sa oduševljenjem govorio o odličnim člancima i onda kada sam ih na wc šolji znao baciti o zid.
A onda je došao novi petak. Na putu do radnje svratio sam do trafike i kupio nove Dane. Međutim, osjećaj je bio čudan. Bile su to neke druge novine. Stranice su bile prazne, u njima nije bilo ni jednog članka, ni jedne kolumne, ni jedne slike. Osjećao sam se kao da sam izgubio suborca sa kojim sam vodio bitku. Osjećao sam se kao gubitnik.
Tekst prenosimo sa E-novina
Nebojša Jovanović: O čemu šutimo kad šutimo o Danima
Uređivački kolegij bivših 'Dana': Hvala na dobrodošlici
Ivan Lovrenović: Nisam glavni urednik 'Dana'
Ivan Lovrenović novi urednik 'Dana'
Oslobođenje postaje izdavač sarajevskih Dana
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Najnovije
