Fra Ivo Marković: Svjetlo ili tmina riječi

Piše: Fra Ivo Marković

U Svjetlu riječi od veljače 2022. (str. 58-60) Ivan Bubalo je objavio komentar „Mirotvorstvo“ u vrijeme blagdana mira u kojemu se obračunava s mojim intervjuom u Centralnom dnevniku na Face TV, na Božić, 25. 12. 2021 (https://www.youtube.com/watch?v=jebOG2oyh_M).

U tome intervjuu ilustrirao sam napetosti s međureligijskim dijalogom i zabranom tiskanja moga članka u Bosni franciscani. Epigoni Ivana Bubala žestoko su me zbog toga napali da sramotim ugled Franjevačke teologije u Sarajevu, jedan je čak napisao da „pljujem u korito iz kojeg vodu pijem“.

Trending

Željko Komšić u New Yorku: 'Mnogo je više onih koji će braniti BiH od onih koji žele da je unište'

Odnos islama i kršćanstva

Inače taj intervju na YouTubeu pregledalo je više od 80 tisuća ljudi i nisam vidio nijednu reakciju toga tipa, a upitao sam i nekoliko profesora s Teologije i franjevaca iz Provincije jesu li oni to doživjeli kao blaćenje Zajednice, na što su mi komentirali uglavnom da je to njima djelovalo kao ilustracija da je i naša Teologija dio aktualnog života u BiH, a što se ugleda franjevačke zajednice tiče, taj im je intervju, naprotiv, djelovao posve pozitivno.

Ivana Bubala je najviše pogodilo što sam njega označio da je zabranio taj članak iz „ideološke političke isključivosti“. On to niječe i tvrdi da je od pet članova Uredništva za objavljivanje bio jedan, a ja sam upitao članove uredništva Ivana Šarčevića i Stjepana Duvnjaka zašto je izbačen moj članak i oni su mi odgovorili da su članak pregledali i uz neke korekcije predali za tisak te da nisu informirani da je i zašto je povučen iz tiska. Rezolutno tvrdim da je Ivan Bubalo povukao taj članak.

Ivanu Bubalu najviše smeta što ja tvrdim da u svijetu između kršćanstva i islama ima nevjerojatnih inicijativa i pomaka, a on tvrdi da „nismo uočili taj golemi napredak u približavanju islama i kršćanstva u svijetu. Još nismo toliko napredovali da vidimo ono čega nema, a ne vidimo činjenice koje bodu u oči“.

Potom Ivan navodi te incidentne činjenice o kojima i ja pišem u spornom članku i doslovce ismijava međureligijski dijalog i poentira napadom na mene da „odavno muku mučim s činjenicama“, da ih zaobilazim i niječem.

Radi se o tome da Ivan Bubalo ne vjeruje i ismijava međureligijski dijalog i sustavno ga potiskuje iz djelovanja bosanskih franjevaca osobito Franjevačke teologije.

Katolička crkva nakon II. vatikanskog sabora snažno razvija teologiju dijaloga i pravi šokantne dijaloške korake osobito prema islamu. Franjevački red nakon našega nesretnoga rata ponajviše očekuje od nas bosanskih franjevaca da napravimo modele dijaloga s islamom i pravoslavljem i na tome području bosanski franjevci prave iskorake koji odjekuju diljem svijeta, gotovo svake godine obilježavamo Duh Asiza s projektom Pomirenje i Mir, projekt Pontanima čuven je model diljem svijeta, provincijal Mijo Džolan prije 10-ak godina ustvrdio je da Bosna Srebrena nosi više od 80% mirovnih i dijaloških projekata Katoličke crkve u BiH.

Sapun i parfem

Nevjerojatno, u glasilu Bosne Srebrene Svjetlu riječi Ivan Bubalo ispovijeda nemogućnost međuvjerskog dijaloga, ismijava ga, a razlozi zašto to radi, vide se iz njegove kritike moga Milanovićeva „sapuna i parfema“

Ivan Bubalo tvrdi da ja „grubo podmećem Milanoviću sve suprotno od onoga što je ovaj uistinu rekao“. Danas je manipulacija informacijama razvijena do neslućenih razmjera i najrazorniji je razarač duhovnog zdravlja suvremenog čovjeka. Milanović je u tome vrlo spretan i na tome zasniva svoj politički stil.

On uistinu ne primjenjuje izravno sapun na muslimane-Bošnjake, no ovdje se manipulacija zasniva na kontekstu u kojem se ipak sapunom aludira na Bošnjake. Intriga je posve uspjela, energija mržnje koja treba Milanoviću je potpaljena, a on ima ipak proziran alibi nevinosti.
Optužba da je neki narod prljav je uvod u genocid. Nacisti su prvo optuživali Židove i Rome da su prljavi, jednako kao velikosrbi Albance i Muslimane. Ja smatram da nijedan duhovan i odgovoran čovjek ne smije dopustiti da prođe neraskrinkana ovakva podvala kakva je Milanovićeva manipulacija i zato je uporno raskrinkavam.
Svojim nastupom predsjednik Hrvatske Zoran Milanović nimalo ne pomaže bosanskim Hrvatima, naprotiv instrumentalizira ih za svoje političke potrebe i otežava im položaj, zapravo prezire ih jer ih drži nezrelima i samo želi od HDZ-a oteti nešto glasova za svoju opciju na budućim izborima.

O mome sudjelovanju u promociji knjige „Svjedoci zla“ Akifa Agića i Faruka Vele Ivan Bubalo citira književnika Josipa Mlakića da je ta knjiga „puna ratne stereotipije… mržnje prema jednom narodu, kao somnabulni predstavljači te opskurne knjige sudjelovali su i neki bosanski franjevci“. Mogu se složiti s Mlakićem da knjiga sadrži elemenata koje i ja osporavam i o kojima sam govorio i pisao, no također stoji da je knjiga prepuna pružanja ruke iz boli stradanja u dijalog i pomirenje, da je usmjerena na izgradnju države BiH kao zajedničke domovine svih naroda u njoj, da se masovno oslanja na poruke i djelovanje bosanskih franjevaca u ratu.

Osobno u mome radu na pomirenju ne izbjegavam sporne situacije ako vidim da mogu konstruktivno napraviti neki korak prema razumijevanju i miru kako su činili i mnogi hrvatski intelektualci koji su zajedno sa mnom sudjelovali u raspravama u povodu izdanja te knjige, a ne volim ratnički jezik razdora književnika Mladića i Ivana Bubala i oni me neće zbuniti i zaustaviti u takvome mome djelovanju.

Ivan Bubalo interpretira moju rečenicu da je „Katolička crkva„…zato što je u plemenskom glibu krvi i tla narodne Crkve“, da tvrdim da je „Crkva zaglibila ništa manje nego u fašističku ideologiju“. Problem je što je Katolička crkva uvelike „zaglibila“ u hrvatsku nacionalnu ideologiju kamo bi Ivan htio što više gurnuti i franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu. Katoličku crkvu u Hrvatskoj olako uvlače nacionalne stranke u nacionalnu ideologiju moćno se služeći internetskim portalima tako da je Crkva praktički nemoćna tome se oduprijeti. Desne ideologije Crkvu doživljavaju kao svoju, a lijeve kao tuđu, „njihovu“ – HDZ-ovu. A Katolička crkva je katolička – univerzalna, otvorena svima. Razlog zašto je Katolička crkva tako lako upotrebljiva nacionalnim strankama je u tome što su strukturalno slične. Katolička crkva je tipa narodne crkve, patrijarhalna, feudalna, poljodjelska, tradicionalna, običajna, gdje su nacionalne stranke „kod kuće“, a suvremenije gradske stranke stranci. Zato Crkva ima dubinski problem komunikacije sa suvremenim emancipiranim čovjekom.

Upravo se u Njemačkoj održava Sinoda – susret njemačkihkatolika radi ocjene puta kojim idu. Ta Sinoda je toliko bremenita problemima koji su godinama gurani pod tepih da prijeti razdor toj Crkvi. A jedan od središnjih slogana je „Abschied von Volkskirche“ (rastanak od narodne crkve), tj. modernizacija, osuvremenjenje, demokratizacija Crkve. To sam mislio pod glibom krvi i tla u kojemu stenje Katolička crkva, zna to Ivan Bubalo, samo mu to ne odgovara, pa mi čak podmeće fašizam. Ivan Bubalo sustavno nameće bosanskim franjevcima nacionalnu ideologiju u kakvu je uvelike uvučena Katolička crkva u hrvatskom narodu.

On to čini iz političkih razloga, nipošto iz kršćanskih ili franjevačkih motiva. Bijeg Crkve i osobito franjevaca u ikakvu ideologiju znak je gubljena izvornog kršćanskog nadahnuća. Kada Crkva upadne u ideologiju, postaje problem, a ne rješenje, osobito u BiH.
BiH je prepuna nacionalnog gliba i najmanje su religije potrebne u njemu, naprotiv, religije su potrebne da vrate nadahnuće povjerenja, suradnje i mira. Temeljna misija franjevaca u Crkvi je otpor zarazama ideologija i stalni povratak Crkve evanđelju.

U tome se Ivan Bubalo i ja dijametralno razlikujemo i vjerujem da je Bosna Srebrena još uvijek toliko duhovno vitalna da neće proći ovakva sakaćenja misije bosanskih franjevaca.

Na kraju Ivan Bubalo trpa mene u oikofobiju i populizam, pa je sada potrebno zaključno analizirati metodu Ivana Bubalo. Ivan Bubalo je u Bosni Srebrenoj otuđeni centar moći, kontrolira Svjetlo riječi, uvelike Upravu Provincije, Bosnu franciscanu, osobito Franjevačku teologiju.

Do te moći Ivan je došao psihološkim nasiljem koje je otkrio kao efikasno još u 80-im kada je Bosna Srebrena bila bremenita idejnim posaborskim sukobima: protivnika samo treba napadati, ponižavati, odbacivati, prezirati dok ne zanijemi. Nestabilni ljudi u strahu da se na njih ne sruči toliko nasilje postaju poltroni i slijepo se podlažu diktatu vođe. Ivan je tu metodu prenio i na pisanje, što god je protivnik napisao, demantira nekom šupljom tvrdnjom ili citatom, a onda poentira degradacijom osobe.

Vjerujem da je dobro jače od zla

Treba samo pobrojati šta je sve poentirao na moju osobu u ovome članku – mučim se s činjenicama, podvaljujem, moje mirotvorstvo je ratnohuštačko, ništa manje, somnabulan sam… predug bi bio popis, pogotovu kada bi se prebrojali raniji tekstovi naše polemike.

Ne bi me nimalo čudilo da je ovakav nasilan tekst objavljen na nekom herceg-bosanskom Poskoku, ali u Svjetlu riječi, glasilu bosanskih franjevaca kojima i ja pripadam gdje sam profesor na Teologiji kao i on, no moj se prilog ne smije objaviti u istom glasilu, iako im ga šaljem.
To je ispod civilizacijskog domašaja slobode riječi i misli primjereno autokratskim društvima i daleko od odnosa kakvi bi trebali vladati u franjevačkom bratstvu. Evo jedan primjer za ilustraciju duhovnosti Ivana Bubala. U polemici s njime u povodu mise za žrtve Bleiburga spomenuo sam sintagmu „mirovna znanost“, Ivan je citira i dodaje (sic!). Latinski sic! naglašava „baš tako“. Ivan time hoće reći da nema mirovne znanosti, da je to moja izmišljotina koju promoviraju dekadentni tipovi poput Soroša, pape Franje, gender i queer skupina, propalica i drogeraša iz civilnog društva.

A Ivan Bubalo živi u Sarajevu u kojemu na desecima fakulteta ima mirovnih projekata, studija, istraživanja, seminara, škole su pune mirovnih radionica, sav je svijet takav, prepun mirovnih istraživačkih centara, golemi novac se ulaže u istraživanja mirovnih metoda, mirovni pokret najjači je pokret suvremenog svijeta i trend kao osjećanje života. Duhovnost Ivana Bubala nema veze sa životom, ona je čisti teoricizam.

Duhovnost koja se ne spušta do nad pakao suvremenih problema i boli je prazna, zato se za Ivana poslovično kaže da ne vidi tuđu pamet od svoje, da ne vidi ni sebe ni druge od dubinske tjeskobe i egzistencijalnog straha koji širi oko sebe.

U mome božićnom intervjuu u Centralnom dnevniku ispovjedio sam da vjerujem u međureligijski dijalog unatoč svim protivštinama trenutka, da vjerujem u mir unatoč tolikim prijetnjama sukobima, da vjerujem u mogućnost suživota u Bosni i Hercegovini unatoč ovolikom razdoru, da vjerujem da je dobro jače od zla, ljubav od mržnje, zato je taj intervju osim izravnih gledatelja pogledalo 80-ak tisuća ljudi jer im je, kako su brojni posvjedočili, bio svjetlo u božićnoj večeri i u svome djelovanju neću dopustiti da pomračenja uma zamrače svjetlo vjere i misiju bosanskih franjevaca.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.