Fra Ivo Marković: „Rušenje Bosne bi bilo izdaja naše duše“

Smrt Josipa Broza Tita 4. maja 1980. simbolična je prekretnica prema padu komunizma koje će završiti 10 godina kasnije rušenjem Berlinskog zida 10. novembra 1989.

Sudbinske su se zlo-slutnje toga prije-loma kao potreba za božanskim okriljem pokazale u međugorskim ukazanjima počevši od 24. juna 1981. pod pastvom hercegovačkih franjevaca.

Počela je decenija urušavanja neodrživih političkih struktura komunističkog svijeta i oblikovanja novih društvenih snaga čiji se sukob u Jugoslaviji nije mogao mirno riješiti pa je nastao rat raspada Jugoslavije 1990-1995. čime su se međugorske zlo-slutnje pokazale opravdanima.

Trending

Kamiondžija Ibro kupio sendvič pa se razočarao: 'Potrošio sam 4,50 maraka, a evo šta sam dobio'

Piše: fra Ivo Marković, za Radiosarajevo.ba

Bosanski su franjevci u vrijeme komunizma na svoj način nastojali, u skladu sa svojom duhovnosti života prilagođena mjestu i vremenu, prihvatiti vlast kao datost od Boga i u njoj djelovati. Za ilustraciju, kada sam lično 1976. postao kapelan u Gučoj Gori, svećenicima Lašvanske doline održao sam predavanje pod naslovom „Kako naviještati komunističkim činovnicima kroz svakodnevne poslovne susrete i kako te susrete koristiti za produbljenu komunikaciju“.
Dakle bosanski su se franjevci bili integrirali u velike neprijateljske sisteme prema vjeri i religiji i nastojali ga iznutra razvijati i reformirati elaboracijom spornih tema.

Svjedoci vjere

Prisiljeni komunističkim antireligioznim sentimentom, religiozni ljudi su, osobito kler, bili vrlo dosljedni svjedoci vjere, dinamično su razvijali svoju teološku duhovnost koja se reflektirala u njihovu govoru, u propovijedima i hutbama, u vođenju zajednica, u saradnji s aktualnom kulturom.

U religijama se urušavanje komunizma doživljavalo ne kao put prema raspadu kako se to dogodilo, nego radije kao kriza prijelaza u demokraciju. Istina, bio je prisutan strah od sukoba i rata što je religiozne radnike više okretalo u djelovanju na rješenju sukoba i izgradnji mira, nego u pripremu za rat. Mnogi teolozi razvijali su kontakte s istaknutim društvenim radnicima i intelektualcima koji su oblikovali društveni život nastojeći inspirirati ih pokladom religiozne duhovnosti u oblikovanju društva.

Godine 1982–1991, dakle u vrijeme urušavanja socijalizma, provincijal bosanskih franjevaca bio je fra Luka Markešić. Fra Luka je vjerovao u transformaciju komunizma u demokraciju i na tome je razvijao svoju „socijalističku“ teologiju. U propovijedima bosanskih franjevaca toga doba razvijala se vrlo dinamična posaborska teologija koja je bila posve povezana s društvenim izazovima trenutka, osobito okrenuta izgradnji povjerenja i mira, što je izviralo iz straha i opreza da bi se društvena stihija mogla izmaći kontroli i preći u nasilje.

Takva je duhovnost lako komunicirala s društvenim radnicima i intelektualcima pa je diljem BiH bila vrlo živahna. Hrvati političari diljem BiH često su se družili s teolozima, svećenicima, osobito oni koji su preuzimali vodstvene društvene uloge. Primjerice, Davor Perinović, osnivač HDZ BiH, bio je često gost na Franjevačkoj teologiji, Stjepan se Kljujić družio posebno s fra Petrom Anđelovićem, intelektualci poput književnika Vitomira Lukića, brojni likovni umjetnici, arhitekti, inženjeri, poslovno su dolazili u kontakte s teolozima i nalazili dinamičnu duhovnost kojom su se uzajamno obogaćivali.

Takav model komunikacije bio je znakovit diljem BiH, u Tuzli, srednjoj Bosni, Hercegovini. Religije u Jugoslaviji, osim Srpske pravoslavne crkve (SPC), mahom su nastojale pomoći u izlazu iz komunizma u odgoju naroda za demokraciju, radile su na podizanju društvene svijesti i odgovornosti kako bi pomogle tranziciju iz autokratskog sustava u demokraciju. U formiranju stranaka sve se više uviđalo da jedino nacionalne stranke mogu stvoriti dostatan politički pokret sposoban zamijeniti komunizam ne sluteći kakvo se zlo može stvoriti iz nacionalnih politika.

Izborima u Sloveniji i Hrvatskoj 1990. označen je kraj Jugoslavije i početak demokracije. Velikosrpski odgovor na osamostaljenje Slovenije bio je Desetodnevni rat JNA 1991. i nakon osamostaljenja Hrvatske napad na Hrvatsku „Balvan revolucijom“ 1990. Za to se vrijeme u BiH društvena situacija pogoršavala.

Velikosrbi u BiH organiziraju plebiscit na kojem se "srpski narod izjasnio o ostajanju u zajedničkoj (jugoslavenskoj) državi sa Srbijom, Crnom Gorom, SAO Krajinom, SAO Slavonijom, Baranjom i zapadnim Srijemom i s drugim koji se izjasne za taj ostanak“, a početkom 1992. osniva se RS.

Unutar same BiH osniva se Herceg-Bosna, krajnje problematična struktura zbog razbijanja države BiH. Referendum 29. februara 1992. je važan datum neovisnosti BiH kada je 99.4 % izašlih na izbore glasovalo za neovisnost, kada je zapravo utemeljena suvremena i suverena Republika Bosna i Hercegovina.

Bosna ponosna

Taj referendum bio je trenutak da franjevačka Bosna Srebrena progovori svojim bićem.

Tim povodom u svojoj poruci provincijal fra Petar Anđelović, ratni provincijal 1991–2000, citira biskupa Strossmayera:

„Ima jedna plemenita gospoja, koja je od blizu pet vjekova bijedna…, a nikoga nema… tko bi je utješio… To je plemenita udovica, naša Bosna, negda ponosna, a sad potlačena i upropaštena“.

Bosna je opet robinja nasilja i došlo je vrijeme „za izvorno franjevačko nadahnuće i djelovanje“. Bosna je „na dramatičnoj i opasnoj raskrsnici… Neki predlažu pogodbu, no naše franjevačko poslanje u Bosni nikada nije bilo pod znakom pogodbe. Uvijek je bilo samo jedno – bezuvjetna ljubav i bezuvjetno služenje. Zato i smijemo kazati da je Bosna – franjevačka zemlja. Zato su bosanska i franjevačka povijest – jedno.

U tome je i sav onaj duboki i jednostavni smisao riječi fra Josipa Markušića, koji reče da bi rušenje Bosne bilo 'izdaja povijesti naše duše'“ (Poruka iz veljače 1992). Uprava provincije Bosne Srebrene u jeku velikosrpske razorne agresije već u izgnanstvu u rujnu 1992. upozorava da se u BiH vrši genocid nad Hrvatima i Muslimanima „da je BiH već više stoljeća povijesno, zemljopisno i politički jedna cjelina, te se ne može dijeliti na kvazi-države ili konfederalne jedinice pod plaštem etničkih kantona… da bude konstituirana kao država triju državotvornih naroda – Hrvata, Muslimana i Srba – u kojoj će svim građanima biti zajamčena sva ljudska prava i slobode“.

Zašto su se franjevci usprotivili Herceg-Bosni

Najteži izazov za bosanske franjevce bio je rat između Hrvata i Muslimana. Herceg-Bosna je osnovana u novembru 1991. kao obrana od agresije JNA, no njezino postojanje je problematično zbog ideja dijeljenja BiH i pripojenja dijela BiH Hrvatskoj te zbog izbijanja sukoba s Muslimanima.

Bosanski su franjevci u ideji i strukturi Herceg-Bosne naslutili zastrašujuću opasnost i žestoko se suprotstaviti toj ideji. No Herceg-Bosna je imala podršku iz Hrvatske pa je uspjela da se „na Bosnu gleda iz Hercegovine“ – kako je to izrekao Mate Boban. Otkada se na Bosnu gleda iz Hercegovine, Bosna je izgubila više od polovice svoga hrvatskog stanovništva i ta će se tragedija nastaviti sve dok se bude na Bosnu gledalo iz Hercegovine.
Iz Herceg-Bosne isprovociran je sukob s Muslimanima koji je odnio više od 10.000 života. Herceg-Bosna je pokrenula žestok propagandni rat protiv bosanskih franjevaca, umjesto ujaci postali su „daidže“, povijest bosanskih franjevaca je karikirana, bosanski franjevci su pretvoreni u turkofilske sebične izdajice, Ahdnama je postala „Ah-nama“ itd.

Rat se rasplamsava. Zločin kao odgovor na zločin je zastrašujuća spirala nasilja. Samo se rijetki duhovi u tim trenucima mogu otrgnuti od identifikacije sa svojim plemenom i sagledati cjelinu.

Franjevci Livna upozoravaju svoj HVO na djelovanje iz mržnje, protestiraju na rušenje džamije u Livnu, protive se svakoj ideji „humanog preseljenja“, fra Stjepan Duvnjak apelima mira nastoji sačuvati svoje ljude Kraljeve Sutjeske i okruženja, tu kolijevku države BiH.

Uprava Provincije početkom 1993. upozorava „protivimo se bilo kojem rješenju koje bi za posljedicu imalo etničko čišćenje i premještanje stanovništva s njegovih vjekovnih ognjišta“. Vode se razni pregovori o okončanju rata u kojima kola i mogućnost podjele BiH. U lipnju 1993. Uprava Bosne Srebrene obraća se svjetskoj javnosti „zauzimanjem za jedinstvenu i suverenu BiH i za ravnopravnost svih ljudi u njoj“.

U Fojnici, 13. XI. 1993. pripadnici Armije BiH ubijaju gvardijana fra Nikicu Miličevića i njegova zamjenika fra Leona Migića. Tim povodom provincijal fra Petar piše Skupštini BiH:

„Teško nam se pouzdati u Armiju koja puca fratrima u leđa… teško nam je vjerovati vlastima koje dopuštaju ovakve zločine. Zato tražimo međunarodnu zaštitu za mirne i mirotvorne svećenike i vjernike koji ginu na pravdi Boga samo zato što hoće biti ono što jesu te živjeti i raditi za Mir i dobro svih stanovnika ove BiH“.

U aprilu 1993. Franjevačka teologija u izgnanstvu u Zagrebu organizira Znanstveni skup „Rat u BiH: uzroci, posljedice, perspektive“ s 35 referata uglednih znanstvenika s kojega upozorava da je rat velikosrpska agresija, „uzrok rata nije nipošto razlika vjere, kulture i nacije Hrvata, Muslimana i Srba, nego jedino volja za premoć velikosrpske politike“. Ideje s toga znanstvenoga skupa uvelike su utjecale na Washingtonski sporazum 18. ožujka 1994. kojim je okončan rat između Hrvata i Muslimana i osnovana Federacija BiH.

BiH mora ostati cjelovita država

Uprava Bosne Srebrene tim povodom daje izjavu u kojoj ističe: „Naša franjevačka zajednica nazočna je i djelatna u BiH kroz više do sedam stoljeća… Ostala je jednako dionikom i svih zbivanja i stradanja u BiH i u ovo najnovije vrijeme.

Stoga u povodu postignutog sporazuma u Washingtonu i Beču između hrvatskog i bošnjačko-muslimanskog naroda BiH osjeća potrebu da javno iznese svoje stajalište: „…zalog trajnog mira u BiH jest cjelovitost te države u njezinim međunarodno priznatim granicama, s unutarnjim uređenjem na načelu jednakoga prava triju njezinih konstitutivnih naroda“.
Na Provincijskom kapitulu 30. VII. 1994. Uprava Provincije osuđuje bezbožnosti i bezdušnost rata te poziva na uspostavu konačnog, trajnog i pravednog mira, a to je:

„BiH mora ostati cjelovita država u međunarodno priznatim granicama i trima konstitutivnim narodima; kao pravna i demokratska država… Neodgodiv početak svih ljudskih prava jest pravo na čovječan život koji uključuje: povratak…, nadoknadu štete…, sigurnost…, sudjelovanje u vlasti.

Bosanski se franjevci okreću konačnom zaustavljanju rata. Jasno je da ratnici ne mogu zaustaviti rat, ne može to ni Europa jer je podijeljena na podršku Srbiji (Rusija, Engleska, Francuska) i Hrvatskoj i BiH. Rat mogu zaustaviti jedino SAD i njihovi podržavatelji u Europi. Koncem rujna i početkom listopada s Prezbiterijanskom crkvom SAD organizirao sam putovanje po SAD s ciljem da pomognem da SAD preuzmu svoju odgovornost za svijet i zaustave naš rat.

Tokom mjesec dana posjetio sam 20-ak gradova, razgovarao s nekoliko kongresmena, posjećivao sveučilišta, svakodnevno nastupao na medijima, propovijedao po crkvama, sudjelovao na mirovnim skupovima, posjećivao naše iseljenike. Tisuće faksova s tih susreta ljudi su poslali svojim kongresmenima s porukama o nužnosti da se SAD uključe i zaustave rat u BiH.

Tako su radili brojni naši iseljenici u SAD što je enormno prisiljavalo Clintonovu administraciju da preuzme svoju odgovornost za BiH i zaustavi rat. Često pitanje je bilo aktualno, jesam li za bombardiranje srpske vojske. Jasno sam odgovarao Yes! A kako ja kao franjevac, radikalni sljedbenik nenasilja Isusa Krista mogu zagovarati upotrebu nasilja. Odgovarao sam da nema drugog puta, ali ne ubijati ljude, nego razarati arsenale oružja, infrastrukture i tehnike i tako prisiliti nasilnike da odustanu od svoga zlodjela.

Bosna na raskršću

Bosna na raskršću, raskrižju i razmeđu putova, utjecaja kultura, religija i imperija uspijevala je od svojih raznolikosti konsolidirati svoj društveni identitet do sposobnosti za funkcionalnu državu, ali je redovito ovisila o onima koji su vladali nad njim, ili je pak u najboljem slučaju kaskala za zbivanjima, kako je to bilo i u ovim događajima kraja komunizma, raspada Jugoslavije, rata i poraća. Redovito je bilo pojedinca i društvenih skupina koje su identitetsko jezgro Bosne satkano od tih različitosti držali blagoslovljenim i nadonosnim darom čovječanstvu koji treba čuvati i njegovati.

U bosanskih (kasnije bosanskohercegovačkih, pa bosanskih i hercegovačkih) franjevaca trajno se iz iskustva života stvaralo to povijesno osjećanje koje se pretvaralo u ljubav prema tome zavičaju, koja se opet reflektirala na brojnim područjima života, pa i u društveno-političkom profiliranju Bosne, u oblikovanju zajedničkog društvenog identiteta, njegovu čuvanju i njegovanju.

Tradicija bosanskih franjevaca u Bosni duga je više od sedam stoljeća i vrlo je moćan čimbenik njihova identiteta jer nosi sjećanje na vremena prije turske okupacije, opstanak pod Turskom, zaokret prema Europi od austro-ugarske okupacije, te složeni suživot s muslimanima, pravoslavcima i Židovima. Koliko god ta tradicija bila kompleksna jer se odvijala pod dominacijom jedne strane, ona je svjedočanstvo da je zajednički život ne samo moguć, nego nudi daleko više mogućnosti od monolitnog društva, pogotovu ako se isključi dominacija jedne religije, kulture ili naroda.

Tradicija bosanskih franjevaca bogata je duhovnim nasljeđem, pisanim tragovima brojnih franjevaca, tradicijom sačuvanoj u mnogim elementima kultura katoličkog naroda u BiH.

U historiji bosanskih franjevaca, primjerice, fra Luka Markešić ima preteču koji je gotovo kopirani model njegova djelovanja, fra Antuna Kneževića (1834–1889), koji se za vrijeme Turske borio za oslobođenje Bosne, za neovisnu i slobodnu Bosnu i od Turaka, i Austro-Ugarske i Srbije, te se posebno zauzimao za suživot s muslimanima, vjerujući poput fra Luke da Bosna u zajedništvu i suživotu s muslimanima, pravoslavcima, katolicima i Židovima može i mora biti organizirana kao samostojna država. Bosna i Hercegovina kao društvo ima dostatno unutrašnjih elemenata izgrađenih kroz njezinu složenu povijest koji interaktivno povezuju ljude i prožimaju sav život na vrlo definiranom prostoru da se to društvo može organizirati u normalnu i funkcionalnu državu u kojoj različitosti nisu smetnje niti spoticaji dinamičnu društvenom životu, nego naprotiv, pokretači kreativnosti.

(Autor je professor Franjevačke tologije i osnivač Interreligijskog hora Pontanima)