Filippo Grandi: 70. godišnjica usvajanja Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951.

Konvencija o statusu izbjeglica iz 1951. godine, koja je osnov međunarodne zaštite ljudi koji su prisiljeni da napuste svoje domove, do sada je spasila bezbroj života. Danas, na sedamdesetogodišnjicu njenog usvajanja, kritičari tvrde da je konvencija zastarjeli proizvod iz protekle ere. Ali, ukoliko je ne budemo branili i poštovali, milioni ljudi platiti će cijenu.

Gotovo da ne postoji nijedan kutak na svijetu koji se u toku posljednjih sedam decenija nije suočio s izazovima prisilnog raseljavanja. Krajem prošle godine, broj ljudi iseljenih iz svojih domova, uključujući izbjeglice i interno raseljena lica, dostigao je 82,4 miliona – a to je broj koji se više nego udvostručio samo u posljednjoj deceniji.

Piše: Filippo Grandi, visoki povjerenik Ujedinjenih nacija za izbjeglice

Iako se uzroci i dinamika raseljavanja ljudi stalno mijenjaju, Konvencija o statusu izbjeglica je evoluirala i odražava sve promjene do kojih je došlo. Kao savremeno utjelovljenje principa azila, u posljednjih 70 godina, dopunjena je nizom drugih značajnih pravnih instrumenata u oblasti jačanja prava žena, djece, osoba sa invaliditetom, LGBTIQ+ zajednice i mnogih drugih.

Neke vlade, podilazeći uskogrudnom populizmu ili podstaknute populizmom, koji je često temeljen na pogrešnim informacijama, u poslednjih nekoliko mjeseci pokušavaju da odbace osnovne principe konvencije. Ali problem nisu ni ideali, ni jezik konvencije. Problem leži u tome kako osigurati da sve države to poštuju u praksi.

Kada je 1956. godine izbjeglo 200.000 Mađara, gotovo sve njih prihvatile su druge zemlje u roku od nekoliko mjeseci. Kada sam počeo da radim na humanitarnom polju - na Tajlandu, početkom 1980-ih – stotine hiljada izbjeglica u Indokini preseljeno je širom svijeta.

Danas je takav odgovor sve rjeđi. Izbjeglice i migranti i dalje kreću na opasan, a u nekim slučajevima i fatalan put preko pustinja, mora i planina, bježeći u strahu za život, ali međunarodna zajednica očigledno ne uspjeva da se ujedini u iznalaženju trajnih rešenja za te očajne ljude.

Ili što je još gore, primjetne su i određene inicijative uskraćivanja azila izbjeglicama, pa čak i prepuštanja odgovornosti za zaštitu izbeglica i „skladištenja“ izbjeglica na drugim lokacijama. Pa ipak, ako najbogatije države, koje su blagoslovene i imaju najviše resursa, odgovaraju podizanjem zidova, zatvaranjem granica i odbacivanjem ljudi koji pristižu morem, zašto i drugi ne bi sljedili njihov primer? Gotovo 90 odsto izbjeglica na svetu nalazi se u zemljama u razvoju ili u najmanje razvijenim zemljama. Kako bi te zemlje trebalo da protumače takvo nepoštovanje ideala zaštite?

Postoji niz načina da se smanji broj prisilno raseljenih. Odlučne mjere za okončanje sukoba, borba za ljudska prava i poštovanje ljudskih prava, rješavanje problema degradacije životne sredine... sve to bi moglo da bude efikasno, jer bi doprinjelo rješavanju problema koji su osnovni uzroci raseljavanja ljudi.

Pa ipak, za takva rješenja nema dovoljno političke volje. Dugogodišnji sukobi još uvek tinjaju, a novi sukobi se pale. Klimatske promjene i ekološke katastrofe su sve  češće faktori koji uzrokuju krize raseljenja, a države još uvek nisu uspjele da postignu dogovor o zajedničkim mjerama za smanjenje porasta temperature. Samo  u toku ovog ljeta, Severnu Ameriku poharali su požari i vrućine, a Centralnu Evropu i Kinu pogodile su jake poplave. Posljedice takvih ekstrema, koji sve više pogađaju različite djelove planete, neizbežno će utjecati i na raseljavanje ljudi.

Mi koji smo bili te sreće da živimo u relativnom prosperitetu i stabilnosti ne možemo te darove uzimati zdravo za gotovo – šok koji je izazvala pandemija COVID-19 to jasno pokazuje. A oni koji smatraju da je Konvencija o status izbeglica irelevantna ili kojima ona smeta, mogu jednog dana biti zahvalni za zaštitu koju im ona garantuje.

Postoje i određeni razlozi za optimizam. Konvenciji je do sad pristupilo 149 država potpisnica, što je čini jednim od međunarodnih ugovora s najsnažnijom podrškom. Kao i mnogi drugi instrumenti međunarodnog prava, konvencija odražava zajedničke vrijednosti altruizma, samilosti i solidarnosti. Kad god posjetim izbeglice i zajednice koje ih ugošćuju, sretnem posvećene ljude koji te vrjednosti provode u djelo sa zapanjujućom velikodušnošću.

Može da izgleda čudno što sa toliko strasti govorim o sporazumu Ujedinjenih nacija. Ali Konvencija o statusu izbeglica iz 1951. godine je podjsetnik na našu želju i odlučnost da izgradimo bolji svijet. Sedamdesetogodišnjica njenog usvajanja predstavlja priliku da revitalizujemo našu posvećenost tom idealu. Pozivam sve da obnovimo taj zavjet, umesto da ga kršimo.