Književni prikaz | Elvedin Nezirović: Dubravska visoravan kao Druga zemlja

Adnan Repeša, "Druga zemlja"
Pendulum, Zenica, 2026.

Ništa me u posljednje vrijeme ne nervira kao kada naiđem na roman nekog bh. autora koji govori o iskustvu i posljedicama posljednjeg rata, a koji je u svojoj narativnoj osnovi lišen historijskog hronotopa.

Piše: Elvedin Nezirović, za portal Radiosarajevo.ba

Trending

Jasna poruka iz EU: "Učešće Vlade i državni pogreb za ratnog zločinca su neprihvatljivi"

U takvim romanima obično čitate da sve one strahote koje prepoznajete iz svog ličnog iskustva kao da se nisu desile nama ni ovdje, nego likovima iz piščeve mašte smještenim u nekom imaginarnom vremenu i prostoru, koji iako nas podsjeća na prostor što ga osjećamo i doživljavamo kao stvaran, u zbilji ipak ne postoji.

Krila leptira

Time pisac kao da nas želi depersonalizirati, ubijediti nas da je ono što je naše stvarno iskustvo i sjećanje zapravo samo klasična književna imaginacija, što u ovisnosti od stilske vrijednosti njegovog jezika možda može imati određenu literarnu ljepotu, ali roman u suštini lišava, po mom skromnom sudu, dvaju najvažnijih komponenti u književnoj obradi traumatičnih i osjetljivih događaja iz ne tako davne bosanskohercegovačke prošlosti: etičke odgovornosti i historijske autentičnosti. Kao da o tome na jednome mjestu u svojoj autobiografskoj knjizi, Autoportret u radnoj sobi, piše Giorgio Agamben, poentirajući otprilike ovako: "Priče što liče leptirovim krilima ne služe ničemu, samo za let, ali ne previsoko.”

Vrlo slična ovoj, ali dosta proračunatija i samim tim neetički perverznija, iako također sasvim legitimna, ona je vrsta romana, u kojima autor opisujući određeni bosanskohercegovački topos, njegovu socio-kulturološku unutrašnjost i vanjskost, zapravo opisuje, ili barem pokušava opisati, svu problematiku savremene bosanskohercegovačke zbilje, ali tako da je historijski kontekst priče, koji je nužan za pravilno razumijevanje i svijeta romana i postupaka likova, ili potpuno izostavljen, ili prepravljen, ili pak oblikovan do te mjere da postaje prihvatljiv ciljanoj publici, to jest ideološkom narativu kojim je premrežen njen doživljaj svijeta, pa samim tim i historije, i književnosti.

S novim romanom Adnana Repeše, Druga zemlja (kao, uostalom, ni s njegovim prethodnim knjigama), ovo ne samo da nije slučaj, nego je i u estetskom, i u etičkom smislu, a pogotovo u smislu odnosa prema recentnoj historiografiji, Druga zemlja besprijekorna knjiga. Služeći se svjedočanstvom svoje supruge kao legitimnim historijskim izvorom, Repeša je uspio da rasvijetli ne samo njenu porodičnu tragediju, nego i da opiše okolnosti koje su do nje dovele. Objasnit ću: radi se o događajima iz ljeta 1993. godine, kada su snage HVO-a i HV-a čitav plato Dubravske visoravni potpuno etnički očistile od bošnjačkog stanovništva, koje je ili pozatvarano u logore, ili pobijeno (kao otac autorove supruge ili kao sedamnaestogodišnja Sanida Kaplan, koju autor također spominje), ili protjerano u zbjegove.

O svemu tome Adnan Repeša piše s punom sviješću da se ljudski život odvija u jednom vremenu, u jednoj epohi, koja je pogotovo u našem nesretnom slučaju, podložna različitim nenaučnim, ideološkim, pa i literarnim interpretacijama, što ga sa svim drugim kvalitetima koje kao pisac nesumnjivo posjeduje, čini jednim od najvažnijih savremenih bosanskohercegovačkih autora. Mnogo važnijim, usudio bih se da kažem, od dosta razvikanijih imena bh. književnosti, od kojih mnogi ne samo da nikada nisu napisali ni riječi o tako teškim temama o kojima Repeša s velikom hrabrošću i literarnim talentom dosljedno govori u svojim knjigama, nego svoju poslovičnu nezainteresiranost za hrvatsku agresiju na Bosnu i Hercegovinu izdašno naplaćuju prodajom knjiga u susjedstvu, iako su im, barem kada daju izjave za domaće medije, usta puna Bosne i važnosti uloge književnosti u kulturi sjećanja.

Krvavi tragovi

U fabularnoj strukturi Repešinog romana, koja je zapravo vrlo jednostavna – radnja se odvija tokom čišćenja porodične kuće nakon povratka u jedno dubravsko selo iz kojeg je glavna junakinja protjerana sa svojom porodicom – sve ono važno dešava se ispod površine: u njenoj svijesti i sjećanju. Zamršene porodične relacije, uspomene na oca i odnosi s komšijama drugih etničkih pripadnosti teme su koje se isprepliću u književnom amalgamu ispisanom s gorkim okusom u ustima i onim sveprožimajućim osjećanjem koje čovjeku ostane poslije nenadoknadivog gubitka: sa željom da se vrati i popravi ono što se niti vratiti, niti popraviti ne može.

Pisana iz ženskog glasa, ali u Repešinoj prepoznatljivoj fragmentarnoj naraciji, Druga zemlja progovara o onom o čemu jedino književnost može govoriti: o onome ličnom u historiji, o krvavim tragovima koje je ostavila u našim životima, o dubokim traumama koje su nas odredile i koje nas u izvjesnom smislu određuju i danas.

Zbog svega toga, ovaj roman zaslužuje širu percepciju u domaćoj javnosti i ja se zaista nadam da će je i imati.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.