Edin Ramulić: Ugušen u krvi rođaka dušu je teško ispustio moj otac Uzeir

Ovo neće biti samo moj tekst. Ovo će biti tekst Edina Ramulića, koji ću samo proslijediti vama, sa svojih nekoliko opaski, uz izvinjenje Edinu što sam se uopće usudila da išta iz ovog teksta komentiram. Ali moram. Edinov tekst mora iz prostora FB otići šire, i dublje, i jače, koliko god je to moguće.

Piše: Ferida Duraković za Lupiga.com

Svašta sam od početka rata u BiH pročitala što su napisali raznio idioti, nacionalistički bolesnici, naivne budale i sitne ratne io poratne šićardžije – o tome ko je koga napao, o „vjekovnoj mržnji“ među narodima u BiH, o tome da su „naši“ ovakvi a „njihovi“ onakvi...ali moj jučerašnji dan obilježile su dvije objave.

Jednu je napisala žena, ne znam je li i sama majka – ali i ne mora biti, naravno – koja obnaša funkciju potpredsjednice Skupštine Srbije. Evo tog tweeta.

Ali važna je, prevažna ova objava u kontekstu druge objave, koju ovdje donosim cijelu jer se ne usudim cijepati je – ko sam ja da išta u ovoj objavi smatram manje ili više važnim?

„U ovakvoj ljetnoj noći, tačno prije 26 godina ubijen je moj otac Uzeir. Skapavao je danima na prljavom betonu. Gladan, žedan, prebijen, u smradu i strahu za sina pored sebe. Tolike besane noći sam se znao do jutra utješiti da je taj mitraljez kojeg su postavili na školsku klupu ispred limenih vrata prostorije broj 3 donio olakšanje. Da je kalibar 7,9 mm izbrisao patnju sa iscrpljenog, radničkog lica, moga oca. A znam da nije. Kada su im bacili suzavac u već zagušenu i pretrpanu prostoriju pa počeli pucati agonija je bila najveća. I trajala je nepodnošljivo dugo, satima.

Ugušen u krvi njegovih rođaka i komšija dušu je teško i bolno ispustio moj otac Uzeir. U njegovoj pedeset i petoj godini. Smrt zna biti pogana i možda je nesretnik satima umirao, pipao u mraku klizava tijela i bez glasa pokušavao dozvati zadnjim dahom svog prvenca, sina Enesa. U Keraterm, zadnju firmu gdje je radio prije otkaza u Markovićevoj „reformi“, baš tu su ga doveli i propustili kroz špalir od palija i policijskih palica. I njegovog Enesa tako, i sinove njegove braće, Samira, Emdžada, Nedžada i Kasima. Svi su oni sada mrtvi. Haman i zaboravljeni. Enesu i Emdžadu ni kosti nisu pronađene. Odvedeni su u nepoznatom pravcu baš kao što piše na ploči u Keratermu. Niko nije vidio kuda je kamion otišao kada su ih prozvali. Odgovor se čeka od forenzike a da je sreće, pameti i volje i kakav sud bi mogao odgonetnuti u kom pravcu su odvezeni. A ja se opet nekako najviše nadam da će mi to reći onaj ko zna najbolje, onaj što ih je vozio ili odnekud zadnji žive vidio.

Više ne idem na komemoracije na koje sam prvi počeo dolaziti i pozivati druge da mi se pridruže. Ne mogu da na tom mjestu slušam političare, skrnave mi intimu tog mjesta i oduzimaju mu svetost. Mic po mic, političari su preuzeli Keraterm i od njega kao i od drugih prijedorskih stratišta napravili svoje predizborne skupove. Ploču sam postavio tačno na onom mjestu gdje su logoraši iz trojke zadnji put vidjeli sunce prije nego će ih utjerati u halu da nikad živi iz nje ne izađu. Na mjestu gdje su ih tjerali da se svlače do gola i da kleče u pozama. Gdje su ih na smrt prebijali i oduzimali posljednje atome ljudskog dostojanstva.

I za tu ploču danas kažu da je mala, skromna, neki joj važu i riječi. Preblage im. Ne bljuju vatru iz kamena. A ploča je taman tolika da sam je mogao sam utovariti i istovariti iz moje Jette. Tog 24.jula 2003.godine okupljeni na komemoraciji su stajali okamenjeni kao ta ploča. Zastrašile ih prijetnje iz srpskog logoraškog udruženja jer su najavili da će doći i fizički spriječiti postavljanje ploče. Zastrašila ih je i lokalna televizija iz Sanskog Mosta koja je širila glasine o navodnim prijetnjama i policijskim zabranama.

Ljudi su nijemo stajali i pustili me da sam istovarim tri kamena elementa ploče, cement, pijesak, kreč i alat. Tek kada sam zakopao temelje i zavapio: ljudi pa recite mi barem kako da zamijesim beton jer nemam pojma o tome, prišao mi je jedan Novljanin, saborac iz Sedamnaeste, a potom su i mnoge druge ruke pritekle i pomogle da ploča danas tamo stoji gdje stoji. Nikad je niko nije ni ogrebao a ponekad se čak i prijedorske vlasti znaju pohvaliti sa njom pred kakvim stranim ambasadorom. Dozvolu nikad nisu dali."

Kompletan tekst čitajte na ovom LINKU