Dževad Hodžić: Dvije strane koje se nadopunjuju

Piše: Dževad Hodžić, Oslobođenje

U debati oko vjeronauke u školama, a povodom odluke, odnosno instrukcije ministra obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo gospodina Emira Suljagića od 22. aprila ove godine da ocjena iz vjeronauke ubuduće ne ulazi u prosjek za opći uspjeh učenika, u međuvremenu je mnogo toga rečeno, možda i više nego što je trebalo. I ja sam o spomenutoj odluci ministra Suljagića za FTV bio nešto rekao, ali nije prošlo. Zapravo na FTV-u su emitirali samo mali, sporedni dio moje izjave (u kojem sam odgovarajući na treće, načelno pitanje o kvaliteti vjeronauke, odgovorio nešto u tom smislu da su za njeno unapređenje odgovorni svi), dok su glavni dio moga odgovora odrezali.

Sve o slučaju Vjeronauka

Tako sam ja na FTV-u s izjavom o vjeronauci prošao kao Mujo u onom davnašnjem vicu u kojem je nakon teškog saobraćajnog udesa na ekskurziji, probudivši se sav u zavojima u bolnici u Vladivostoku pitao medicinsku sestru da li je čitav. A ona mu, da ga utješi i uvjeri, kaže da jeste i da je vidjela kako mu (dolje) piše OLJA. A Mujo će na to kroz plač: "Šta bona čitav? Pa, pisalo je: MUJO S ALIPAŠINOG POLJA." A u tom dijelu koji je stradao u mojoj (saobraćajnoj) nezgodi (u Vladivostoku) s FTV-om rekao sam, ako se dobro sjećam, da se diskriminacija djece u školama, ukoliko je ima, treba otklanjati tako da se i drugima ponudi neki predmet, da im se pruži mogućnost izbora, a ne tako da se prvima oduzima kako bi svi bili jednaki.

Tom dijelu moga odgovora ne bih imao ništa značajno dodati osim što bih možda radi relaksacije mogao podsjetiti na jednu anegdotu. Radnja se zbiva negdje u pedesetim godinama prošlog vijeka, u ono vrijeme kada Partija počinje prosvjetljujuće djelovati i među seljacima. Partijski funkcioneri sakupili seljake i pričaju im kako će Partija postići to da svi imaju jednako. Neki seljaci izraziše čuđenje i nevjericu: "Kako je to moguće". Na to će jedan stari: "Znam ja kako ćemo svi imati jednako. Ko ne bude imao kravu, neće mu je ni uzeti, ko bude imao, uzeće mu je, pa ćemo svi imati jednako."

Bio sam dužan prema mnogima koji su me pitali o mojoj izjavi vezanoj za vjeronauku bar djelomično nekako "našiti" odrezani dio moga odgovora, mada znam da to više nije to. O drugim dimenzijama slučaja vjeronauka u školama, u meritumu same stvari, ne bih više. Ali, bih o nečem drugom u vezi s debatom ovih dana oko vjeronauke što mi se čini mnogo važnijim.

Glavnina debate vezane za vjeronauku u školama, njeno ocjenjivanje, neuračunavanje u opći prosjek, eventualno diskriminiranje onih koji ne pohađaju vjeronauku ili onih koji vjeronauku pohađaju, izbacivanje vjeronauke iz škole, dijeljenje djece i druga "kolateralna" pitanja u našem javnom prostoru, odvija se (i ovoga puta kao i u ranijim raspravama o nekim drugim pitanjima) u vidnom polju dva ideološka rova, dva militantna diskursa. Da još jednom ponovim, ovdje se ne bavim pitanjem treba li ili ne vjeronauka ulaziti u opći uspjeh učenika.

Mene zanima i zabrinjava kako se, na jednoj strani, brani i opravdava jedan stav i kako se, na drugoj strani taj stav napada. Treba obrati pažnju na razloge, motive, argumente onih koji "zastupaju" ministra. Oni u svojim obrazloženjima uglavnom idu dalje od njegove instrukcije. Oni ministra brane tako da se on od njihovih odbrana mora zapravo izravno ili neizravno ograđivati. Ministar, naprimjer, kaže: "Vjeronauka nije ukinuta, niti postoji plan da bude ukinuta." To je odgovor na (neosnovane) optužbe vrha Islamske zajednice. Problem je, međutim, u tome što se te optužbe mogu temeljiti i na tekstovima onih koji brane ministrovu odluku a u kojima se izravnom pledira za ukidanje vjeronauke, s osnovnim uvjerenjem koje se u nekim od odbranaških tekstova i ne krije njihovo uvjerenje da vjeronauka, kao i religija, doprinosi samo podjelama, sukobima, nazadovanju, zamračivanju znanstvene slike svijeta i zakrčivanju života sekularnog društva u kojima (znanstvenoj slici svijeta i sekularnom društvu) nema mjesta za Boga i religiju.

Na drugoj strani, u reakcijama Islamske zajednice imamo također jedan potpuno ideologizirani diskurs. U svemu se vidi neprijateljstvo prema islamu, muslimanima, Islamskoj zajednici, reisu-l-ulemi. U svemu se vidi islamofobija. Stalno se proganjaju vještice komunizma. I to čine najčešće oni koji u vrijeme komunizma gotovo da nisu bili ni rođeni, pa nisu zapamtili ni komunizam i ništa ne znaju o njegovim stvarnim žrtvama koje naši mlađahni "lovci na komuniste" sada optužuju za kolaboracionizam s unutrašnjim i vanjskim neprijateljima islama, muslimana i Islamske zajednice. Stalno se nacionalni i politički identitet i integritet Bošnjaka svodi na odrednice religijske skupine. Svaka mogućnost koristi se da se uleti u ring, da se lansira neka dimna zavjesa, da se odapne neka strijela. Ima mnogo primjera. Evo najsvježijeg. Kad je Dežulović "odgovorio, hrabro i argumentirano, na papin govor u Regensburgu" zasluživao je naše "divljenje i aplauze" ali, sada, kada je dirnuo nas, on je „napokon pokazao svoje pravo lice". Ne bavim se ovdje potpisnikom teksta iz kojeg preuzimam citate. Ovdje je riječ o Rijasetu na čijoj se službenoj stranici odapinju nebulozne, uvredljive, primitivne, strašne i sramne strijele-fetve inkvizicije.

Problem je zapravo u tome što se ova dva rova međusobno omogućuju, što se ove dvije strane međusobno nadopunjuju, što se ova dva diskursa podržavaju, što predstavljaju dvije strane iste medalje. Jedan drugog osnažuju, održavaju u životu. Jedan su drugome potrebni. Svaka bi strana ovu drugu, da je nema, trebala izmisliti. Tako jedna drugoj dobro dođe.

Ako je tome tako, a ja sam potpuno uvjeren da jeste, onda je instrukcija ministra Suljagića da ocjena iz vjeronauke ne ulazi u opći uspjeh učenika bila nabačena lopta za klasičnog "centarfora" reisa. To dalje znači da će, naprimjer, ministar Suljagić povući potez protiv reisa, mislim, potez koji se reisu neće svidjeti, ako povuče odluku da ocjena iz vjeronauke ne ulazi u opći uspjeh učenika. Konačni logički poučak glasi: reisu bi se najmanje svidjelo da ministar spomenutu odluku nije uopće ni donosio.

Autor je profesor na Fakultet islamskih nauka u Sarajevu.
Tekst prenosimo iz Oslobođenja