Dženana Husremović: Windows-only država

Piše: Dženana Husremović

Evo ga, podanička država je po ko zna koji put potvrdila svoje opredjeljenje – mi pojma nemamo i radimo kako nam se kaže. Rekao Microsoft: „Ne može više ovako, licence za software se moraju platiti“, država rekla: “Fakat je tako“, dogovorila se sa Microsoftom, podijelila stickove inspektorima i naučila ih kako par puta kliknuti i prepasti ljude kako bi platili licence. Da paradoks bude još veći, odnosno da ovaj deal sa Microsoftom bude još transparentniji, oni provjeravaju samo orginalnost Windowsa (valjda će u drugom valu gledati Office pakete) i ako imate krekove drugih programa (npr. Adobe Photo Shop ili neke statističke pakete) oni to neće znati. Jer su oni MS vojnici. Jedino se još bojte AUTOCAD-ovog čovjeka.

Počinje inspekcijska kontrola kompjuterskog softwarea

Sve to ide jer smo mi jedna informatički nepismena nacija u kojoj najveći broj ljudi vjeruje da kada upali računar mora ugledati famoznu Windows ikonicu. Ako na računaru nema Worda i Excella veliki broj ljudi ne zna šta će sa sobom, pa psuju prodavaču sve po redu kako im je prodao neispravan računar.

Ipak, ja dajem puno kredita sebi i drugim običnim ljudima da imamo pravo biti informatički nepismeni jer smo kao odrasli ljudi kroz neformalno i informalno obrazovanje vidjeli samo MS aplikacije, dok nam djeca u školi na predmetu Informatika prolaze Microsoftove kurseve. Tako se generiraju generacije i generacije djece koje vjeruju da je informatika = Microsoft. I nema dalje.

Ova država se ponaša kao najgori mogući roditelj – dušmanin svojoj djeci. Znate ono, dijete dođe sa jedinicom, roditelj mu stavi sve igračke u kaznu i vjeruje da će sada dijete samo sa svojim kapacitetima uspjeti doći do rješenja. Ili mu eventualno kaže: „Sjedi i uči“. Djetetu nikako ne ide. Ono sjedi, ali ne konta. A roditelj i dalje vjeruje kako dijete ima samo jedan izbor – da sjedi i „uči“. Taj isti roditelj nikako da shvati da kažnjavanje mora ići uporedo sa podučavanjem o mogućim strategijama rješenja problema.

Cyberbosanka o legalizaciji softwarea

Ovo se sada i nama dešava. Država kažnjava, a ne podučava. Država utjeruje pare, a ne nudi objašnjenje i nikakvo alternativno rješenje osim plaćanja licence.

Da je država znala drugačije možda bi ovo utjerivanje para od licenci imalo potpuno drugačiji tok, a još bi nam i nacija bila informatički pismenija. Ali ne zna. Koliko država ne zna, najbolji primjer je to da je krenula prvo u fiskalizaciju u kojoj je svu IT strukturu bazirala na Windows platformi. Web aplikaciji porezne uprave kojom porezni obveznici vrše prijavu plata i poreza ne može se pristupiti drugačije nego iz Microsoft Internet Explorera. Tu je i niz pomoćnih aplikacija namjenjenih poreznim obveznicima koje su dostupne samo korisnicima Windowsa. 

Time je ova država zavezala ruke ljudima za sva druga softwerska rješenja i poručila: „Bez Windowsa ne možete biti porezni obveznik“. A onda krenula u utjerivanje. Pa može li biti eklatantniji primjer neznanja i nekompetentnosti države?

Iskreno se nadam da će informatička zajednica učiniti sve da dođe do zaokreta u definiranju informatičke pismenosti i promjene ove konkretne javne politike kako više ne bismo bili taoci jedne korporacije. Pa ko hoće neka plaća licence (i treba da ih plaća jer je sve drugo krađa), a ko neće neka zna da ima alternativu.

Mene zanima obrazovanje naše djece. Stoga smatram da se u obrazovnom sistemu treba učiniti sve kako bismo prestali generirati informatičke podanike i buduće utjerivače dugova za velike korporacije. U obrazovnom sistemu treba potpuno migrirati na otvoreni software. Efekti bi bili višestruki: svoju djecu bismo učili da informatičke tehnologije ne počinju i ne završavaju sa Microsoftom, naučili bismo ih da ne kradu i da je krađa kažnjiva stvar i nećemo imati bespotrebnih troškova.

Drugo, nastavnike treba pripremiti na činjenicu da će biti sve više djece koja neće donositi svoje radove i prezentacije u Microsofotovim aplikacijama jer će njihovi roditelji migrirati na otvoreni software. I treće, tako bismo pokazali da ljudi koji kreiraju obrazovnu politiku misle svojom glavom i nisu neznalice po pitanju infomatičke znanosti. Sve ovo je već i dato kao preporuka i istraživanju mapiranja ključnih kompetencija u obrazovnom sistemu BiH kojeg je 2011 provela Agencija za predškolsko, osnovnoškolsko i predškolsko obrazovanje.

Neznanje je najopasnija stvar na svijetu, a najopasniji ljudi su oni koji ne znaju niti hoće da znaju.