Dženana Hadžihafizbegović: Juli

Moji majka i djed su iz Srebrenice, pa sam kao dijete tako i saznala za Srebrenicu – da je to mjesto u Bosni i Hercegovini, otkuda su oni. Kasnije, pošto se formirao um da percipira i shvati svijet u kojem živimo, dopunit će se moje saznanje najtamnijim nijansama. Prva priča o Srebrenici prenesena mi je kao sjećanje iz onog rata: majku, tada djevojčicu od pet ili šest godina, četnici su skupa s roditeljima i starijim bratom izveli iz kuće u kojoj su živjeli, na avliju, i pred očima to dvoje djece ocu su nekom nožinom prerezali vrat. Mati je od tog prizora pala mrtva na mjestu, a djeca su ostala siročad.

Piše: Dženana Hadžihafizbegović, za portal Tacno.net

U blistavoj studiji Utopija uniforme Tanje Petrović naišla sam na pojam koji mi se učinio gotovo nevjerovatno preciznim za iskustvo ljudi čije su biografije obilježene raspadom Jugoslavije: bilokacija. Petrović, pišući o JNA i ljudima čiji su životi ostali vezani za jednu ideju koja se raspala zajedno s državom koja ju je nosila, podsjeća na izraz što su ga 1990. godine uvele slovenske umjetnice Marina Grižinić i Aina Šmid – bilokacija, "boravak tela i duše na dva različita mesta u isto vreme".

Trending

Haris Tabaković nakon transfera: "Od početka sam imao dobar osjećaj"

Suočena s kontekstom tog narativa, nisam mogla, a da ne pomislim na ljude koji su preživjeli Srebrenicu. Ne zato što za njih prošlost nije završena, nego zato što ratovi i rascjepi koje donose ostavljaju jednu vrstu prisustva što ne poznaje kalendar. Tijelo nastavi dalje: uči jezike, gradi karijere, zasniva porodice, odlazi u druge gradove, ali jedan dio čovjeka ostaje na mjestu na kojem se dogodilo ono što ga je zauvijek promijenilo.

Juna mjeseca 2026. godine Indira mi je pustila poruku. Na internet stranici Muzeja zločina protiv čovječnosti i genocida 1992–1995. objavljena je fotografija kao poziv da se jave vlasnici fotografije, odnosno lica uslikana na fotografiji. Nastala je u Srebrenici 1994. godine: na njoj dvije djevojčice. Nastavlja Indira, da je njena tetka – čiji je petnaestogodišnji sin Semir Ahmetović ukopan u Potočarima – vidjela fotografiju i prepoznala je. Pošto se i sama Indira identifikovala, piše mi "ja sam ova u bijeloj mašni". Pitam je za drugo dijete na fotografiji, i sve čega je mogla da se sjeti jest da su one tada bile najbolje drugarice, da je ta djevojčica bila nijema, zbog čega su "pričale rukama", i da je nijema djevojčica bila izbjeglica u Srebrenici.

Sjećam se svih naših zajedničkih igara, a zaboravila sam, zamisli, kako se zove. Nešto kao Senada ili Suada. Nisam sigurna. A svaki dan smo se igrale. Ne znam da li je živa i gdje živi.

Indira jeste osnovnu školu završila u Bosni, pa ipak se danas mnogo lošije služi bosanskim jezikom iako joj je maternji. Ozbiljan dio života živi vani, što je uzelo danak, pa je s vremenom izgubila preciznost jezika u govoru i pisanju. Tečno govori holandski i engleski; na tim jezicima je odbranila dva magistarska rada iz međunarodnog prava. Nakon velike borbe između Holanđana i Belgijanaca za njenu erudiciju, za sebe i svoju porodicu izabrala je ponudu za život u Antwerpenu.

Indira danas radi preko puta draguljarske ulice prepune jevrejskih trgovaca, ispred čijih radnji nerijetko bude parkiran bicikl ukrašen palestinskom zastavicom. Preživjelo dijete srebreničkog genocida, s bedrom što je, nakon brojnih operacija poslije granate koja je pogodila zgradu ispred koje se igrala, ostalo napola plastično, živi život daleko od svoje prošlosti. Ali prošlost joj se vraća kao tuđa sudbina; danas gleda genocid u Gazi.

Indirina i mnoge druge priče iz Srebrenice otvaraju i pitanje koje nadilazi pojedinačnu sudbinu: šta društva rade s vlastitim zločinima i koliko dugo ih odbijaju vidjeti?

Kompletnu kolumnu čitajte na OVOM LINKU