Dragan Bursać: U Ćacilendu Bokan, u Đacilendu Lompar, nema tu razlike!

"I sad se kao pitamo: ćaciji ili đaciji? Lompar ili Bokan? Ljotićevci ili Nedićevci? Vučić ili opozicija? Srbija u BRIKSU ili Srbija samo u Rusiji? Svetosavlje ili ruski zilotizam? Svejedno je. Jer to je sve ista ponuda Srbije bez nade u kojoj se i studenti i opozicija trude da budu gori od Vučića!"

Piše: Dragan Bursać, portal Radiosarajevo.ba

I sve je isto! Eho jednog se sliva u glas drugog. Ne znaš gdje prestaje Dragoslav, a gdje počinje Milo. Ustvari – nema tu razlike. Svejedno vam je. Kao ono kad biraš gdje da skočiš-između kazana sa ključalom vodom i kazana sa ključalom krvi. Zlo u varijacijama jezika i dužine brade.

Trending

Uzbuna u Irskoj: Dronovi krenuli na avion u kojem je bio Volodimir Zelenski

Jednom mi je jedan mudar čovjek na večeri rekao:

"Dragane, znaš… i jednom i drugom dijelu naroda srpskog kad bi dao upitnik od stotinu pitanja o budućnosti Srbije – od priznanja Kosova, odnosa s BiH, genocida u Srebrenici, do EU integracija – 99 odgovora bi bilo identično. Samo bi onaj jedan bio različit. Pola bi ih 'veliku Srbiju' željelo sa Lomparom, a druga polovina ‘srpski svet’ sa Vučićem. I to je to."

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

A to vam, gospodo, nije promjena vlasti. To vam je samo izmjena bossova. Balkanski način: pošteno – pa ko koga zajebe. Ustvari, nije ni zajeb – nego kontinuitet zla, samo s različitim dekoracijama.

Na Vidovdan, dan mitskog gubitka, eto vam i mitskog jednoumlja – kad Milo Lompar, profesor što čestita rođendane ratnom zločincu Karadžiću na promociji knjige istom, pred studentima (!) govori da se Srbija mora boriti za:

"Odbranu suverenosti Republike Srpske, suverenosti Srba u Crnoj Gori i borbu za srpska nacionalna prava u Hrvatskoj i Makedoniji."

Zvuči poznato?

Da, to vam je copy-paste govora i Radovana Karadžića iz ’92 i Šešelja stalno i Miloševića na Gazimestanu, i litijaša četničkih u Crnoj Gori, i Dodika i gaulajtera u u BiH… nastavi niz. Samo što ga sada ne drže pobrojani nego profesor u Beogradu, i to na protestu protiv državne diktature.

Aferim, srpska opozicijo!

Jer, da se razumijemo: sve ovo, sve te vlažne snove Karadžića, Mladića, Šešelja i Miloševića, Lompar je mogao održati i Vučićevim ćacijima preko puta. A ovi bi ustali i aplaudirali mu do iznemoglosti. S uzdignutom šajkačom i punim roštiljem ideologije.

Isto tako, Bokan – ratni huškač, četnički ideolog, čest gost na promocijama genocidnih likova – mogao je preći iz Vučićevog Ćacilenda na Slaviju i reći:

"Pomoz’ Bog drugarice i drugovi crveni četnici, ovdje me više ljudi sluša!"

I znate šta bi bilo? Ništa! Niko se ne bi pobunio. Jer se ideološki svi na kamati vrtite na istom ringišpilu smrti, pod istom panderbskom izmišljenom zastavom: nadavača Kosova. Gdje je sve dozvoljeno – osim katarze, oprista, priznanja i istine.

Kako to fino reče jedan tviteraš, pa da zapamtimo:

"Samo totalni idioti u CG i regionu još vjeruju da će se Srbija ikad promijeniti. I Vučić i opozicija sanjaju istu stvar: da smo njihova provincija. Za njih smo ‘zalutala braća’, a ne suverena nacija. Ko to ne vidi, ili je slijep, ili je saučesnik."

I na to sve, Lompar uvidi i novi termin: "srpski integracionizam". Eto vam ga sad, akademski zapakovan nacionalizam, sa mašnicom i pečatom SANU. I pitate se – čiji je to projekt? Vučićevih ćacija ili opozicionih đacija? Svejedno vam je, ljudi, i jedni i drugi su u istom kolaču. Samo ga režu različitim noževima.

U centru tog ideološkog gulaša je Milo Lompar – intelektualni reinkarnat Miloševića s Gazimestana, 36 godina kasnije.

I gle čuda, danas on promoviše "slobodu" i ‘srpski integralizam’ pred mladima – baš on, čovjek koji je akademski amnestirao Radovana Karadžića, s istom lakoćom s kojom se u RS-u negira genocid, a u Srbiji pišu bajke o "ugroženim Srbima" u BiH i Crnoj Gori

I sad se pitamo: ćaciji ili đaciji? Lompar ili Bokan? Ljotićevci ili Nedićevci? ? Srbija u BRIKSU ili Srbija samo u Rusiji? Svetosavlje ili ruski zilotizam?

Svejedno je. Jer to je sve ista ponuda.

Sve što nije to, sve što ne maršira u tom folkloru smrti, levitira ispod cenzusa na nivou statističke greške, rasuto između kafanskih iluzija, građanske nemoći i submisivnog straha od vlastite sjene. Gdje je jedini protest koji vrijedi onaj unutarnji, protiv sopstvenog saučesništva. Ako ga ima…

Zato, ne pravite se više da birate između dva zla. Ne miješajte zločin s akademskim frazama. Ne nosite parole o slobodi dok slušate čovjeka koji ljubi Karadžićevu sliku. Bojim se, čak i bukvalno.

Jer kad vam Lompar zagrmi o suverenosti Srba u Crnoj Gori, znajte:
to nije sloboda. To je priprema terena za novi ratni zločin.

I zapamtite:
U zemlji gdje Bokan vodi pozorište, a Lompar proteste – sve je samo ne slobodno. 

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba