Dragan Bursać: “Quo vadis, Aida“ je ponajviše srpski film

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Film je zaista namijenjen Srbiji i srpskom narodu. I to ne samo da bi neko dijete u Zvorniku pitalo oca, tata šta si radio '95 u ratu, nego i zato što daje priliku ocu da se ogradi od zločinaca i monstruma koji su u njegovo ime počinili srebrenički genocid. Film je prilika da dijete kaže - tata, hoću da upoznam Aidine učenike u Srebrenici, hoću da upoznam moje vršnjake, zvali se oni Danijel, Denis, Amra, Aleksandar…Eto zato!

Piše: Dragan Bursać

Na ovom mjestu bi svi zajedno trebali razgovarati i pisati o sjajnoj Jasmili Žbanić, o njenoj ekipi i u prvom redu o filmu Quo vadis, Aida?, koji je ušao u najuži izbor za najprestižniju i najpoznatiju svjetsku filmsku nagradu, a to je Oskar.

Kažem trebalo bi, jer to zahtijeva ljudska, civilizacijska, ali na koncu i filmofilska dužnost.

Jer.

Jer je ovaj film ljudska, civilizacijska i filmska obaveza i zavjet, on je pokazna vježba kako se to radi - kako se ostvaruje vrhunsko umjetničko dostignuće bez pamfletizma, bez ratnog huškanja, sa dubokom vjerom i nadom u bolje sutra, sa nadom u pomirenje i dostojan humani život, koji je nakaradno kršten u “suživot“.

Ali, nije o tome ovdje riječ.

I dok cijeli svijet kliče i klanja se pred “Aidom“, srpska mejnstrim javnost ne samo da niječe genocid u Srebrenici, ne samo da se u nakaradnim emisijama sprda sa logorima i logorašima, nego jalovo pokušava oduzeti kvalitet, onaj filmski ovom remek-djelu.

Ta javnost i ti mediji, nakon minimalizacije i negacije genocida, nakon trijumfalizma i zazivanja novog zla, neutrališu svaki ljudski i umjetnički pokušaj da se progovori o događajima od prije četvrt vijeka. Najjednostavnije rečeno BiH kandidat za Oskara je predstavljen kao film “tamo neke rediteljke“ iz “tamo neke zemlje“ o “tamo nekim događajima“, koji su “najverovatnije izmišljeni“(sic!). Čast ljudskim gromadama u Srbiji koji su odistinski podržale Jasmilu i film.

Ali, zašto nam je uopšte bitna ta javnost i ti mediji - doći ćemo i do toga.

Pljuvanje portaloida

Haj'mo redom:

"Quo Vadis, Aida? je propagandni film iz BiH o zločinu u Srebrenici i prvi je igrani film na ovu temu.Film je, malo je reći, politizovan i koristi se u svrhu izvrtanja istorije, kako bi se prikazalo da je u Srebrenici izvršen genocid od strane Srba, iako i same Ujedinjene nacije 2015. godine nisu usvojile rezoluciju kojom bi se srpskom narodu nametnuo ovaj zlocin. Film ima za cilj direktan napad na srpski narod i pomirenje u regionu.“

Ovo piše na stranicama srbijanskog tabloidonog smeća ”Objektivno.rs“. Iz svake riječi izbija laž, a laž je navodnjena desetinama i stotinama nacionalističkih komentara, koji su upućeni ne samo Žbanićki, ne samo ekipi filma - među kojima dvije istaknute role igraju glumci iz Srbije, salve uvreda su upućene i glumici Mileni Radulović, koja nije čak ni glumila u filmu, ali ga je pohvalila, podržala i čestitala autorima. Milena je, za one koji ne znaju, razotkrila gnusobu seksualnog predatorstva učitelja glume Miroslava Mike Aleksića.

Pa je odjednom sva ta nacionalistička mizogina Srbija, puna seksizma, našla opravdanje da napadne Milenu i za “izdaju srBstva“ i retroaktivno za njenu “priču o tamo nekom izmišljenom napadu seksualnom“, kad se zna da “sve glumice same traže“.

Ujedinjeno zlo na jednom portalu, rekli bi.

Nego, zašto je i dalje toliko važno šta tamo neki opskurni portal misli dok bljuje sulude konstrukcije o filmu Jasmile Žbanić? Pa važno je zato što su portali, posebno tabloidni, posebno u oni u Srbiji, sa jedne strane zaduženi za oblikovanje javnog mnjenja, što rade godinama, a sa druge strane oni su (ne)zvanični telali Vučićevog režima. U prevodu, šta Vučić misli, to tabloid piše. Šta je Vučiću nakana, to se internet-tabloidom implementira u misli poslušnih građana. A eto, konkretno im se implementira da je film laž o “nepostojećem genocidu“.

No, razmislimo malo dublje, film Quo vaids, Aida?, ne samo da je jedan od ponajboljih antiratnih filmova i filmova epohe snimljenih na ovim prostorima, on je duboka, intimna priča o pomirenju. Naravno, da bi shvatili ovo što pišem, film morate prvo pogledati i uključiti makar koju moždanu vijugu.

A film je, zaista namijenjen Srbiji i srpskom narodu. I to ne samo da bi tamo neko dijete postavilo pitanje svom roditelju, tata šta si radio 1995. u ratu, nego i zato što daje priliku roditelju da se svojim riječima i odgovorom ogradi od zločinaca i monstruma koji su u njegovo ime počinili srebrenički genocid. I dalje, film je prilika da dijete kaže ocu - tata, hoću da upoznam Aidine učenike u toj Srebrenici, hoću da upoznam moje vršnjake, zvali se oni Danijel, Denis, Amra, Aleksandar ili kako god…

Eto, zato!

Eto zato je Quo vadis, Aida? i srpski film! Zato što daje priliku ljudima, da budu ljudi, zato što je to ljudski, nadnacionalni, nadreligijski i nadvjerski film, film poslije koga želite da volite ljude, a ne da ih mrzite. Zato film treba da bude u postpandemijskom društvu u redovnom bioskopskom, ali bogme i školskom repertoaru.

Zato film, da je ljudskosti i političke kulture, koja je vezana za kućni odgoj, treba da bude od strane prvih ljudi Srbije i manjeg BiH entiteta pozvan i prozvan kao izuzetno važan baš i srpski artefakt za budućnost, za denacifikaciju, za suočavanje sa prošlošću.

Zato film nije plagijat, nije pamflet, nije državni propagandni projekat i zato je u utrci za Oskara.

A, kad smo kod pamfleta i plagijata, e, da bi Srbija izbjegla takve stvari u budućnosti, evo skromno predlažem da Jasmila Žbanić režira neki budući film o Jasenovcu ili stradanju srpskog i ostalih naroda u Drugom svjetskom ratu.

Svi zajedno bi dobili umjetničko-povijesni artefakt za sva vremena koji bi mirio ljude. Razmislite o tome!

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.