Dr. Emir Hadžikadunić: Je li BiH spremna za svoj „Dan D“?
Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!
Zamislite sljedeću vijest: “Poslanici Narodne skupštine Republike Srpske danas su usvojili deklaraciju o proglašenju nezavisnosti. Prihvatili su zakone o prenosu svih nadležnosti sa nivoa Bosne i Hercegovine na nivo RS-a. Predsjednik novoproglašene i odmetnute Republike Milorad Dodik postrojio je pripadnike Trećeg pješadijskog puka (OS BiH). Vojnici su demonstrativno skinuli oznake Oružanih snaga BiH sa desnog revera. Državnu graničnu službu BiH na Drini zamjenili su graničari RS-a. Predstavnici iz RS-a napustili su sudske, obavještajne i druge institucije BiH.
Piše: Dr. Emir Hadžikadunić, za Radiosarajevo.ba
Zuhrić: 'Premijer Nihad Uk kaže da će skidati asfalt na proljeće, i stavljati novi opet'
U prekidu je saobraćaj na međuentitetskim administrativnim crtama. Dobrovoljci iz Srbije već prelaze Drinu. Vlada Srbije održava sjednicu Vijeća nacionalne sigurnosti. Aleksandar Vučić citira dijelove iz Strategije odbrane, koju je vlada Srbije usvojila 2019., a koja naglašava brigu za srpski narod izvan granica Srbije.
S ponosom naglašava da je vojni budžet Srbije dva puta veći od vojnog budžeta pet susjednih država zajedno - Bosne i Hercegovine, Albanije, Kosova, Crne Gore, i Sjeverne Makedonije. Očekuju se prve reakcije međunarodne zajednice. Mnogi u BiH ističu da neće biti mirnog razlaza, pale su prve žrtve, počinje rat.”
Ako ovaj scenarij čitatelju nalikuje na fantaziju, tim gore jer ništa realnije nismo mogli ni zamisliti.
Pitanja od milion dolara
Bosanski književnik Dževad Karahasan rekao je jedne prilike da bi “dao bogatstvo za čovjeka s pitanjima”. U tekstu pred vama više je pitanja i dilema nego odgovora. Prvo pitanje nije hoće li se više puta najavljeni Dodikov scenarij o otcjepljenju entiteta RS ikada desiti?
Nije velika dilema ni reakcija američke administracije, NATO-a, EUFOR-a, OHR-a. Intervencije će biti u mjeri u kojoj se ista uklapa u geopolitičke interese kolektivnog Zapada. Najvažnije pitanje, kojeg za sada niko ne postavlja, jeste: Da li je Bosna i Hercegovina spremna za „Dan D“?
Politički profil autokrate | Dr. Emir Hadžikadunić: Kako dalje sa Miloradom Dodikom?
Šta čini danas da se ne ponovi Srebrenica sutra? Hoće li BiH biti subjekat ili objekat međunarodnih odnosa? Kakvim setom odluka će odgovoriti na akte pravnog nasilja Narodne skupštine entiteta RS? Kakav je uopće mehanizam donošenja odluka institucija BiH u novonastaloj situaciji? Hoće li djelovati po modelu Dejtonske ili Washingtonske strukture? Treba li vratiti ustavnopravni poredak Republike BiH?
Ima li pametnijih ustavno-pravnih rješenja?
Ministar Zukan Helez kaže: “da smo spremni”, da “imamo odgovor”. Ukoliko Dodik proglasi nezavisnost “vraćamo se na prethodni Ustav BiH”. Ministar Ramo Isak kaže da će “Dodik završiti iza rešetaka”. Znakovito je što bh. politika na pitanje secesije odgovara poput slobodnih strijelaca, populistički, bez političke konsultacije, stručne rasprave.
Zabrinjavajuće je što se ministar odbrane BiH rijetko ili nikako ne konsultira sa članovima Predsjedništva BiH. Da li ste ikada vidjeli Heleza, Bećirovića i Komšića (za pretpostaviti je da Željku Cvijanović ne zanimaju ove teme) kako nakon višesatnih konsultacija daju zajedničku izjavu?
Ovisnost od vanjske intervencije kolektivnog Zapada
S jedne strane, strateška prednost Bosne i Hercegovine je njena geografija, odnosno činjenica da nije toliko blizu „ruskog svijeta“ koliko dijeli sudbinu mnogo većeg sistema kolektivne sigurnosti kojim je fizički okružena.
S druge je manjkavost, budući da je okružena državama koje još uvijek imaju upitne interese ili nisu prestale imati teritorijalne pretenzije naspram BiH, ne toliko na sjeverno-zapadnoj granici, koliko na istočnoj. Mnogi će, također, napisati da je NATO prva linija odbrane Bosne i Hercegovine, uključujući autora ovih redova.
Geopolitičke kalkulacije Milorada Dodika: Mit ili realnost (I)
Daytonski mirovni sporazum (Aneks 1-A) predvidio je stalno prisustvo NATO snaga, koje prema slovu Sporazuma (Član I, stav 1. tačka b.), “može uspostaviti takve snage koje će djelovati pod vlašću, uputama i političkom kontrolom Sjevernoatlantskog vijeća.”
To znači da NATO “može” staviti svaku sigurnosnu krizu u BiH pod svoju kontrolu. Zato je konvencionalna mudrost isticati prednost liberalnog, institucionalnog i na pravilima ponašanja zasnovanog mehanizma kolektivne sigurnosti.
Znamo da je njegovo realno uporište američka vojna sila na evropskom tlu. Posebno je znakovita američka politika odvraćanja, odnosno redovna demonstracija vojne sile u zračnom prostoru BiH u proteklih nekoliko godina.
Međutim, znakovit je polovičan uspjeh te politike. Milorad Dodik se nije usudio preći „crvenu liniju“, još uvijek. Ali nije ni prestao da prijeti, sprovodi razne vidove opstrukcija ili potkopava Daytonski model. Dok njegov timing za „Dan D“ nije skroz jasan, jer se isti više puta ponavlja i pomjera, jasno je da Dodik igra bijelim figurama.
Pomalo podiže političku temperaturu - što nas sve skupa podsjeća na priču o žabi u hladnoj vodi koja se postepeno zagrijava i kuha u sve vrelijoj vodi. Indikativno je njegovo iščitavanje vojnog aneksa (Aneks 1-A) Daytonskog mirovnog sporazuma pošto ga često citira (Član 1, stav 2, tačka a).
“Jedan entitet u BiH neće prijetiti ili koristiti silu protiv drugog, i pod nikakvim okolnostima oružane snage bilo kojeg entiteta neće ulaziti ili ostajati na teritoriji drugog...”
Indikativno je, također, da Dodik ne pokazuje ni strah od američke administracije, nazivajući ambasadora Michaela J. Murphyja “smradom”. Poput svakog političkog realiste, Dodik računa na prolaznost mandata Murphya, krhkost mandata Joea Bidena, te privremenost međunarodnih okolnosti koje mu ne odgovaraju. Kalkuliše da se poredak, kojeg predvode SAD, već suočava s testom otpornosti, kao što se fizičke konstrukcije na zemlji suočavaju sa seizmičkim kretanjem.
Dok secesionistička strana unutar BiH računa na drugačiji raspored figura na šahovskoj tabli, čekajući povoljnije prilike za svoju secesiju, strana koja simbolizira i predstavlja BiH računa na neprolaznost Evroatlantske dominacije. Ministar odbrane BiH javno ismijava vojnu silu Srbije u situaciji kad je njegov budžet odbrane 210 miliona dolara, a budžet Srbije 1.5 milijarde dolara? BiH se, drugim riječima, uzda isključivo u vanjsku intervenciju, odnosno igra crnim figurama. To nas uvodi u sljedeće ključno pitanje. Da li se trebamo primarno oslanjati na vanjsku intervenciju? Da li će oružane snage drugih država biti adekvatna zaštita vanjskih granica Bosne i Hercegovine, ne samo entitetskih, kako se navodi u Aneksu 1-A?
Geopolitička realnost koja objektivno ograničava Milorada Dodika (II)
Uzdati se use i u svoje kljuse
Može li BiH igrati bijelim figurama? Može ako prihvatimo sljedeću pretpostavku - NATO može, ali ne mora nužno biti prva linija odbrane BiH. Članice Sjevernoatlantskog saveza mogu, ali ne moraju nužno intervenisati ako se administrativna crta razdvajanja između entiteta pretvori u liniju fronta dugu 1200 kilometara.
Vijeće sigurnosti UN-a može, ali ne mora nužno produžiti mandat EUFOR-a. Zar nismo spoznali na vlastitom iskustvu da NATO nije vojno intervenisao u BiH ni 1992., a vojno je intervenisao tek nakon genocida u Srebrenici 1995. U realnom svijetu ne postoji međunarodni vatrogasac koji gasi ratne požare.
Instrumenti međunarodnog prava nemaju veliku snagu.
Zašto su važne ove pretpostavke? Važne su jer nas tjeraju da analiziramo, planiramo i tražimo vlastita rješenja opstanka BiH. Rješenja koja nužno ne isključuju proces evropskih ili evroatlantskih integracija.
Da analiziramo, na primjer, krizni plan ili odbrambenu strategiju u slučaju odcjepljenja RS-a? Koje tačke sukoba su posebno osjetljive? Kako odbraniti Brčko bez NATO snaga? Kojim demografskim, oružanim, ekonomskim ili finansijskim resursima raspolaže BiH?
Znamo li svoje naučnotehnološke potencijale? Da li naša industrija može napraviti jeftine dronove koji uništavaju skupocjeno naoružanje. Može li se razraditi model prelaska iz mirnodopske u ratnu ekonomiju? Koja državna i privatna preduzeća mogu dati značajan doprinos odbrani suvereniteta BiH?
Kako i gdje se BiH može najbrže i najlakše naoružati?
Treba li bh politika voditi širi krug konsultacija sa akademskom, naučnotehnološkom ili poslovnom zajednicom oko strateških tema. Bez pretpostavke da zaštita kolektivnog Zapada može izostati, kao što je izostala u Srebrenici 1995. godine, nema ni razmišljanja o ključnim pitanjima odbrane BiH. Jer svaka je sigurnost poput kisika, kako reče ugledni američki profesor sa Harvarda Joseph S. Nye. Skloni ste ga ne primijetiti dok ga ne izgubite.
Dr. Hadžikadunić: Prtljag koji Dodik donosi iz Rusije može biti napunjen 'dinamitom'
Diplomatija kao potencijal
Najveća diplomatska i vanjskopolitička prednost Bosne i Hercegovine je njeno članstvo u Ujedinjenim Nacijama (UN). Organi diplomatske službe BiH neposredno učestvuju u diplomatskoj komunikaciji sa drugim subjektima međunarodnog prava.
BiH je, dakle, subjekt međunarodnih odnosa, ima 45 ambasada, šest diplomatskih misija i šest konzularnih predstavništva širom svijeta. U slučaju odvajanja, RS je separatistička tvorevina koju niko ili tek nekolicina država može priznati. Kako koristimo tu stratešku prednost? Može li fragmentirana diplomatska misija BiH (Predsjedništvo BiH, MVP, DKP) odgovoriti postojećim i budućim izazovima?
U biti, diplomatska služba se oslanja na dvije povezane ali važne pojedinosti - komunikaciju i kontakte. Znakovito je da se jedan od dva probosanska člana Predsjedništva BiH uglavnom rukovodi reaktivnom vanjskom politikom. Piše, predlaže, traži intervenciju Vijeća za implementaciju mira, EUFOR-a, NATO-a, traži sankcije za separatističku politiku, veće prisustvo ili intervenciju međunarodnih vojnih snaga.
Drugi probosanski član Predsjedništva BiH se ne ističe previše ni po tome jer je davno prestao da vjeruje kolektivnom Zapadu. Njega od vanjske politike više zanima samo unutrašnja politika. Indikativno je da u oba slučaja ne postoji širi i dublji obim vanjskopolitičkih konsultacija.
Konvencionalna je mudrost pričati o strateškim prioritetima vanjske politike BiH. Znamo zašto su to evropske i evroatlantske integracije. Međutim, glavni vanjskopolitički ciljevi nisu gađanje statične mete, nego mete u pokretu. Na primjer, pored postojeće demonstracije sile i politike odvraćanja SAD-a, ima li kolektivni Zapad smisleniji odgovor u slučaju eskalacije duž entitetske crte razdvajanja.
Kakvu vladu BiH bi željeli imati za svog partnera - dejtonsku, washintonsku ili vladu RBiH? Treba li tražiti taj odgovor na najvišem diplomatskom nivou najvažnijih zapadnih destinacija?
Drugo, vanjska politika nije gađanje samo jedne mete. Postoje drugi vanjskopolitički ciljevi koji su možda manje važni, ali su, također, ciljevi. Postoje druge države, mimo kolektivnog Zapada, koje su potencijalno spremne pružiti bilateralnu, multilateralnu i drugu podršku BiH.
Njegujemo li bilateralne odnose sa njima? Koliko mobilnih brojeva drugih državnika imaju lideri bh. politike u svom mobitelu? Koga mogu nazvati u gluho doba? Vanjska politika svake države počinje od kuće. Treba li razmišljati o vođenju vanjske politike u vanrednoj situaciji?
Postoje i druge okolnosti na koje državna diplomatija može efikasnije uticati. To su varijable poput ljudi, procedura ili institucija. MVP može još danas na ključne destinacije slati profesionalne diplomate sa većim stepenom stručnosti. Novoimenovani ambasadori BiH mogu ići u države prijema sa jasnijim instrukcijama za svoje specifične destinacije.
Unutar institucija može biti zdravija komunikacija, poput one koja izostaje između ministra odbrane i šefa države ili na relaciji MVP - Predsjedništvo BiH. Suština je prepoznati sve indikatore slabosti koji se mogu korigovati uz malo dobre volje. Državna diplomatska strategija prema vani nije ništa manje važna od vojne strategije prema unutrašnjim i vanjskim prijetnjama. I ovu partiju BiH treba igrati bijelim figurama.
Ova analiza nema svoj kraj. Postoji mnogo drugih ključnih pitanja iz ekonomskih, obavještajnih i drugih područja koja tek treba postaviti. I koja čekaju na svoje odgovore. Zbog „Dana D“, Bosna i Hercegovina zaslužuje njihovu pažnju.
***
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba
O autoru
Prof. dr. Emir Hadžikadunić je doktorirao u oblasti međunarodnih odnosa, magistrirao Ljudska prava i demokratiju u okviru regionalnog interdisciplinarnog programa Univerziteta u Sarajevu/ Univerziteta u Bolonji, a diplomirao je Komunikologiju na Međunarodnom islamskom univerzitetu u Kuala Lumpuru. Napisao knjige Od Dejtona do Brisela (2005) i Zašto Iran (2013). Obnašao dužnost ambasadora BiH u Iranu i Maleziji. Angažiran je na SSST-u.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Povezano
/ Najnovije
