Dodik Nedodirljivi!

Jučer je internetskim svijetom prohujala s vihorom superekskluzivna vijest da je Ustavni sud BiH odbio apelaciju odvjetnika Nikice Gržića na prethodno donesenu drugostepenu presudu Okružnog suda u Banjaluci po tužbi Milorada Dodika protiv FTV-a i moje malenkosti zbog počinjene klevete na obraz aktuelnog predsjednika Republike Srpske.

Pretpostavljate, radi se o prilogu objavljenom tamo negdje 2009. godine, u magazinu “60 minuta”. Drugostepenu presudu Dodikov je Okružni sud donio prije pet godina, a odvjetnik Gržić apelaciju Ustavnom sudu BiH podnio 2012. Čekalo se pune četiri godine na konačno rješenje ovog sudskog procesa. Na kraju je Ustavni sud BiH donio odluku kakvu je donio. Svima nama koji vjerujemo u Bosnu i Hercegovinu, koji poštujemo njene zakone, ne preostaje ništa drugo nego da, naravno, odluku najviše sudske instance prihvatimo bez rezerve. Sud je sud!

Studenti prava već na prvoj godini svog akademskog obrazovanja nauče da zakon striktno propisuje da se nikad i nigdje ne može dva puta odgovarati za isto “djelo”. E, vidite, kod nas je ta praksa malčice drugačija. Tako je, naprimjer, moguće da sudovi u Sarajevu, kao što je to bio slučaj s Dodikovim podnesenim tužbama za klevetu na osnovu priča objavljenih u “60 minuta”, neovisno, u tri različita sudska procesa, donesu tri, skoro pa identične, presude u našu korist. U najkraćem, na osnovu dokaza koje smo u sudskom postupku prezentirali, sudije su zaključile da je naše novinarsko izvještavanje o finansijskim lupinzima tadašnjeg premijera RS-a bilo argumentirano, zasnovano na nepobitnim činjenicama i da se, samim tim, tužiteljevi zahtjevi u cijelosti odbacuju. Sportskim žargonom kazano – tešku utakmicu s Dodikom u sarajevskim smo sudskim klupama, pod dirigentskom palicom odvjetnika Gržića, pravomoćno i trijumfalno dobili sa 3-0.

Nezadovoljan i bijesan zbog izgubljenih sudskih bitaka, Milorad Dodik je presavio tabak i ponovo nas tužio. I to za iste nepostojeće klevete, s istim “argumentima”, zastupan čak po istom advokatu kao što je bilo u slučaju tužbi na sarajevskim sudovima. Čisti copy-paste, valjda da se opunomoćenik ne pati.

Jedina razlika u svemu bila je da je, ovoga puta, Dodik tužbe podnio u Banjaluci. Vjerovao je Mile da će nas dobiti na domaćem terenu. Nakon što je banjalučki sud nezakonito prihvatio Dodikove tužbe kao osnovane, prekršeno je sveto pravilo koje, kako ono rekosmo, nauče i studenti prve godine prava da se za isto “djelo” ne može dva puta sudski odgovarati.

Nesumnjivo da je politički uticaj na sud, te ponovno procesuiranje Dodikovih prethodno izgubljenih tužbi, tada predstavljalo brutalni udar na pravosuđe države u kojem je, nažalost, moguće da sud u Banjaluci ne priznaje i ne poštuje odluke sudova u Sarajevu. I čemu smo se onda uopće mogli nadati osim da u toj neravnopravnoj utakmici lišenoj svakog legaliteta, gdje sudija direktno svira i igra po pravilima našeg protivnika i sudi po željama svog političkog mecene, glat zijanimo. Niko se, očekivano, nije ni počešao na činjenicu (mislim prvenstveno na OHR, OSCE, strane ambasade...) da jedan bahati politički moćnik, pred očima javnosti i sudski transparentno, vrši brutalno nasilje nad pravosuđem, a sve kako bi zadovoljio vlastitu sujetu i pokušao oprati blatom ukaljani obraz.

Kako god, na kraju smo dobili duple i potpuno različite presude za identične tužbe. Sarajevske je izgubio Dodik, banjalučke smo izgubili mi. I mirna Bosna...

Nisam sve ovo pisao kako bih se “vadio” i tražio alibi za bilo šta. Uvjereni sam i dosljedni legalista, a pravo da vam kažem i previše sam vremena i živaca potrošio u sudskim klupama zbog novinarstva da mi nakraj pameti nije da dovodim u pitanje presude koje su donesene u zakonski korektnoj proceduri.

Ipak, ne krijem kako mi iskreno imponira činjenica da državni Ustavni sud odluku po našoj apelaciji nije donio jednoglasno pa je zato u ovom slučaju i zasjedalo takozvano Veliko vijeće od šest ustavnih sudaca. Sretan sam i zbog toga što je najviša sudska instanca u BiH o nama odlučivala taman kad su donosili i odluku o zabrani nezakonitog Dodikovog referenduma. Po mjestu, vremenu i prostoru (a zašto ne i po važnosti “predmeta” za sudbinu cjelokupne države?), stali smo rame uz rame s predsjednikom RS. Mogu samo zamisliti profesionalne dileme ustavnih sudaca dok su s jedne strane vijećali o novinarima koji su, eto, krivi zbog izvještavanja o nezakonitim radnjama jednog bahatog političara, dok se na drugom kraju stola klatarilo referendumsko rušenje države od tog istog političkog nasilnika.

Repetitio mater studiorum est. Zato opet ponavljam da poštujem svaku sudsku odluku i presudu, pa tako i one koje donosi Ustavni sud BiH. Jer državni sistem će se srušiti kao kula od karata ukoliko nastupi pravna anarhija.

Postavlja se, međutim, samo jedno neugodno pitanje o tome da li se u BiH zakoni, sudske odluke i presude na svakog građanina ove zemlje identično primjenjuju? Hoće li, da konkretiziramo konačno, “sistem” jednako postupiti po odlukama istog Ustavnog suda BiH u ova dva navedena slučaja i da li će na kraju Dodik krivično odgovarati zbog gaženja Ustava države BiH te nepoštivanja odluke najviše sudske instance kao što bi sigurno odgovarali novinari ukoliko ne bi prihvatili sudsko odbacivanje apelacije na prethodnu presudu za klevetu donesenu u zakonski upitnom postupku? Hoće, al' u nekom drugom filmu. U kojem pravna država ne glumi da je iznad Dodika Nedodirljivog.