Dino Mustafić: Victimizers

U mračnoj galeriji historije ljudskih zločina posebno mjesto pripada zločinima počinjenim ili pravdanim u ime patnje koju je narod u čije ime se vrše zločini pretrpio nekada u prošlosti.  

Nažalost, adekvatan prijevod riječi "victimizers" ne postoji na svim jezicima. Označava kolektivitete koji su dobili status žrtve, a potom nasiljem i terorom nad drugim kolektivitetom postali victimizers.
Uvriježeno je mišljenje da se utvrđivanjem zločina i davanjem priznanja žrtvama status žrtve, prekida ciklus nasilja time što se stigmatizira zločinac i tako sprječava da žrtve postanu "victimizers".
Očigledno da utvrđene istine o holokaustu ili genocidu u Ruandi nisu spriječile vlasti u Kigali ili Tel Avivu da postanu victimizers. Izvještaji iz Gaze su potresni, pokazuju ovozemaljski pakao u kojem se ubijaju palestinski civili, neselektivno gađaju bolnice i škole, ubijaju djeca u naručjima roditelja. Kada se vide ti prizori, horizont 21. stoljeća izgleda pomračen, jer "sukob civilizacija" nije više akademska rasprava o nošenju burke ili alkoholu, već je to globalno zastranjivanje prema diskriminaciji, ksenofobiji, etničkim konfliktima, međusobnim pokoljima s traženjem istorijskih razloga i motiva. 

Kada vlada takva atmosfera,  jasno je da čak i oni koji su uvjereni da se bore protiv varvarstva i terorizma na kraju i sami u njega upadnu. To što čini Izrael je državni teror nad palestinskim civilima, s pažljivo odabranim propagandnim vokabularom o "pravu i obavezi da se brani". 

Svima je jasno da ubijanje djece na plaži nije nikakva odbrana Izraela, već ratni zločin, da se time ne uništava militantni i teroristički Hamas, već nevino stanovništvo Gaze, najvećeg savremenog logora na svijetu. 

Gaza materijalizira prostor kampa koji je desetljećima marginalizacija i dehumanizacija Palestinaca u ekonomskom, društvenom i nacionalnom smislu. Ako se nastave aktuelna neprijateljstva na Bliskom Istoku bit ćemo svjedoci tokom ovog stoljeća osipanja demokratije, pravnog statusa i svih društvenih normi. Dodamo li ovom rat u Ukrajini, protjerivanje manjinskih kršćana iz pojedinih gradova Iraka od strane Islamske militantne grupe ISIS, jasno je da je to začarani krug osvete i nasilja gdje će svako tražiti svoje odgovore koje ću mu diktirati njegovi strahovi i predrasude, njegovo porijeklo i etnička pripadnost. Ima li nam spasa u ovom "poremećenom svijetu" u kojem protagonisti moraju ispitati svoje odnose prema drugim narodima i preispitati svoju odgovornost? Sudeći prema izjavama američkih i izraelskih zvaničnika njima ne pada ni na pamet da promijene svoju politiku i ponašanje na Bliskom Istoku, dapače, sav PR rata koji gledamo i pamtimo i iz sopstvenog iskustva je cinični osmijeh okrutnosti jakih i moćnih prema nemoćnim civilima. 

"Zašto svi ne bismo mogli da se slažemo?"

Ohrabruje činjenica da su mnogi ugledni izraelski intelektualci ovih dana u Hareetzu osudili izraelsko nasilje nad Palestincima i stradanje civila, mada se njihovi istupi u domaćim medijima odmah dočekuju kao izdajnički i sramni. S druge strane, val protesta protiv izraelske politike na ulicama mnogih gradova u Francuskoj i Njemačkoj je ponegdje iskorišten za neprihvatljive parole koje potvrđuju stalno i latentno prisustvo migrantskog i hrišćanskog antisemitizma. Naravno da su to upotrijebili mnogi političari i proizraelski intelektualci kao dokaz da je svako neslaganje sa svim što Izrael radi automatski antisemitski stav. To je jasna i opasna zamjena teza koja onemogućava mir i istorijski kompromis, tako nužan i potreban. "Može li se u isti mah uzeti u obzir tragedija jevrejskog naroda i tragedija palestinskog naroda, tragedija muslimanskog svijeta, tragedija hrišćana s Istoka, i takođe ćorsokak u koji je zalutao Zapad?" pita se Amin Maluf francuski i libanski pisac. Dok Amos Oz konstatuje da su Jevreji dobili državu koja je otvorena svim Jevrejima, ali da se sada mora postići mir i koegzistencija s Palestincima i čitavim prostorom Bliskog Istoka tako što će i Palestinci dobiti svoju državu. Da ima i takvih poruka mira i pobjede razuma, uvjerile su nas i fotografije studenata i prijatelja u jeku rata koji su napisali: "Ja sam Jevrejin iz Izraela. Ja sam musliman iz Palestine. Zašto svi ne bismo mogli da se slažemo?" u velikoj akciji i kampanji na društvenim mrežama pod nazivom: "Jevreji i Arapi odbijaju da budu neprijatelji!"

Valjda ne postoji narod koji barem u jednom periodu svog postojanja nije bio u ulozi žrtve. Način na koji tragično iskustvo holokausta koristi aktuelno političko i državno vođstvo Izraela u sramotnim zločinima nad palestinskim narodom, osim što ponižava žrtve Holokausta, i upozorava: Ne postoji patnja iz prošlosti koja može opravdati nanošenje zla nedužnima, i to bez razlike da li se radi o zloupotrebi patnje u događajima od prije nekoliko decenija, kako to radi Izrael danas, ili o onoj vijekovima staroj, kako je to objašnjavao Ratko Mladić, pravdajući genocid u Srebrenici namirenjem "duga prema Turcima".

Nadam se da fotografije bosanskih muslimana iza bodljikave žice u srpskim logorima koje su često pokazivane uporedo s fotografijama nacističkih logora kao istorijski kontinuitet zla predstavljen bodljikavom žicom, neće biti razlog Bošnjacima koji su dobili tako male pravde i istine da jednog dana postanu „victimizers“.