Dino Abazović: O jednom spomeniku

Sada kada su se, ako su se, malo "stišale" javne rasprave, ali i eskapade oko podizanja spomenika bosnaskohercegovačkim specijalcima odreda "Bosna" u Sarajevu, čini mi se uputnim podijeliti neka razmišljanja tim povodom.

Piše: Prof. dr. Dino Abazović*, za portal Radiosarajevo.ba

Činim to nerado jer me se tiče na ličnoj osnovi, ali me u isto vrijeme nerv "profesije" na neki način obavezuje. Življeno iskustvo rata kao pripadnik Odreda i iskustvo dugogodišnjeg proučavanja "suočavanja s prošlošću" i fenomena "kulture pamćenja" čudno se isprepliču na ovoj temi.

Trending

Nihad Uk otklonio sve sumnje o Vladi KS. Govorio i o poziciji gradonačelnika Sarajeva

No, krenimo od činjenica koje su manje više poznate – Grad Sarajevo prema riječima gradonačelnice Benjamine Karić dobio je građevinsku dozvolu a Općina Centar odobrenje za izvođenje radova izdala 28. septembra ove godine.

Trebale su proći godine...

Dozvola, kao i ona o urbanističkoj saglasnosti, ishodovana je nakon izrade idejnog rješenja i glavnog projekta. Prethodno je Gradsko vijeća Grada Sarajevo dana 27. jula 2016., a na temelju Odluke o podizanju spomenika bosanskim specijalcima u navedenoj odluci utvrdilo lokaciju u parku kod Druge gimnazije.

Obratite pažnju – 2016. godine.

Inače, Udruženje veterana Odreda policije "Bosna" zahtijevalo je podizanje spomenika, osiguralo sredstva za izgradnju, dok će potreban novac za sve eventualne dodatne troškove osigurati Grad Sarajevo, kako je ranije najavila gradonačelnica Sarajeva.

Sam spomenik koji su predložili veterani Udruženja je ideja autora Nebojše Šerića Šobe - uništeni tenk neprijateljske vojske, zatim pet bronzanih bista bosanskih specijalaca koji se nalaze u položaju koji izražava slavlje osvajanja neprijateljskog tenka, te betonski zid obložen granatnim pločama sa uklesanim imenima poginulih boraca pripadnika specijalne jedinice policijskog odreda "Bosna".

Problematiziranje spomenika najkonkretnije se odnosi(lo) prije svega na spoj ideje spomenika i određene mu lokacije, a jezgrovito objašnjenje zašto je tomu tako ponudila je Maida Zagorac iz udruženja "Mreža za izdragnju mira" koja okuplja preko 250 članica organizacija nevladinog sektora i civilnog društva.

Za jedan ovdašnji portal gospođa Zagorac ovako:

"Prije par godina, kada se tek aktualiziralo to pitanje, naš osnivač Goran Bubalo i nekoliko aktivistica udružili su snage da pojasne zašto je pogrešno i problematično da pored jedne obrazovne ustanove bude spomenik koji ima izuzetno militantni oblik. To je, dakle, tenk. I tada, a i sada, nama je ta inicijativa ostala vrlo bitna". Nebrojeno je mnogo bilo sličnih komentara na društvenim mrežama osoba koje dijele mišljenje da tenku nije mjesto uz školu.   

Gotovo u isto vrijeme oglasilo se i Ministarstvo za boračka pitanja Kantona Sarajevo povodom određenih reakcija u javnosti koje se tiču postavljanja spomenika u parku kod Druge gimnazije. Uz isticanje zasluga Odreda i potrebe komemoriranja, naglašavaju da će spomenik biti postavljen u sredini gradskog parka, a ne u samom dvorištu škole. 

Kako god, prvi komandant Odreda, Dragan Vikić u medijima je izjavio ono čemu sam i sam razmišljao. Vikić ovako: "Trebale su proći godine od ideje pa do prvih koraka da se pokrene ta priča o spomeniku, a onda smo uspjeli s Općinom Centar i Gradom Sarajevo da postignemo dogovor o izdavanju odobrenja i zemljišta za spomenik. Nama je ponuđena jedna lokacija, u parku u Alipašinoj ulici i mi smo to prihvatili. Kao što smo prihvatili i idejno rješenje za spomenik. Međutim, mi godinama čekamo konačnu odluku i ja pozdravljam što je i donesena. Razumijem da ima polemika o tome, ali svako ima pravo na mišljenje. Da je odobreno i neko drugo idejno rješenje, vjerovatno bi i tada bilo onih kojima se ne bi svidjelo, tako da se ja u te polemike uopšte ne bih uključivao", kaže Vikić dodajući "da su veterani Odreda Bosna bili u situaciji da mogu birati lokaciju, da bi ona onda bila bliže središtu Općine Centar, gdje je i bila njihova baza".

Kako bi samo bio sretan da je neko od mnogobrojnih sarajevskih arhitekata/ica ponudio rješenje koje bi spomenik interpolirao uz zgradu "Doma policije".

Bez uplitanja u struku, moguće je "dograditi" plato iznad ulice Tina Ujevića i "uvezati" ga na prostor koji vodi ka ulazu u "Dom policije", te postaviti spomenik bez da se remeti saobraćaj i narušava prostor tzv.  Velikog parka.

Otpor agresoru

Moguće je bilo razmotriti i lokaciju današnjeg trga ispred tržnog centra ARIA, nekadašnjeg BBI, koja bi uvezala memorijal djeci Sarajeva sa ovim spomenikom stvarajući simboličku cjelinu.

Ne prihvatam argumente o komplikovanim administrativnim procedurama, naravno da su komplikovane, ali može se sve tamo gdje ima volje. Podsjećam, odluka o podizanju spomenika donesena je prije sedam godina!     

Bilo kako bilo, Komandant ne vidi nikakve ratne poruke u ovom spomeniku, ali vidi simbole koji se vežu za rat – u funkciji borbe za slobodu i mir!

"Da li je mogla biti neka druga simbolika, ja nisam stručnjak za ta idejna rješenja i ne mogu o tome govoriti. Prihvatili smo ovo idejno rješenje i tako je kako je. Ali, ono što mogu reći jeste to da je u vrijeme početka agresije na BiH Odred policije 'Bosna' bio jedina, legalna, legitimna, multietnička formacija koja je prva pružila otpor agresiji." dodaje Vikić.

Konačno, Vikić podsjeća i zaključuje – "Specijalna jedinica policije MUP-a RBiH, Odred ‘Bosna’ bila je jedinica u kojoj nije bilo konflikta među ljudima i koja se bavila jedino s mišlju kako da što časnije odbrani ovaj grad i zemlju. Taj spomenik treba stajati i u čast tom jedinstvu, multietničnosti i časnoj borbi. Zbog toga smatram da spomenik ovom odredu i njegovim pripadnicima ne može izazvati nikakve loše primisli i konotacije".

Šoba, molimo te, "zavrni cijev"...

I ne misli to i izgovara samo Komandant, već znam da to isto misle i svi suborci iz Odreda sa kojima sam u kontaktu.

Kada su se ponovo pokrenule rasprave o spomeniku sjetio sam se riječi čuvenog švedsko-američkog skulptora Claesa Oldenburga koji smatra da je spomenik simboličan, i za ljude, i samim tim retoričan, ne iskren, ne lični. U ovom slučaju lični je, po mom mišljenju, u spomen onima čija će imena biti ispisana na zidu! Svima nama drugima, ponovimo to - u čast tom jedinstvu, multietničnosti i časnoj borbi.

Svjestan sam dakako da spomenici, kako to ističe Alaida Asman u svojoj knjizi Duga sjenka prošlosti "po pravilu formulišu emfatične poruke za potomstvo, ali ih potomstvo rijetko uzima ka srcu... i zato one nasuprot svojoj misiji i same ubzo prelaze u istoriju i ostavljalju – ako ga uopće ostavljalju – samo još kao materijalni relikt nekih kulisa prošlosti."

Zato jesam za spomenik, jer su te makar i kulise prošlosti, časna borba, multietničnost i jedinstvo!

A ako je već tenk problematičan, pa zamolimo Šobu da da dozvolu da mu se zavrne cijev, kao u čuvenoj skulpturi Carla Fredrika Reuterswärda, simboličnog naziva "Nenasilje" (Non-Violence/Knotted Gun) koja stoji na ulazu u kompleks sjedišta Ujedinjenih nacija (UN) u New Yorku!

*Autor je profesor sociologije i veteran Odreda policije "Bosna"

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba