Damir Šagolj: Vikend u 'Haškom Hiltonu'

Poznati bosanskohercegovački fotoreporter Damir Šagolj, u vrijeme kada je počinjalo suđenje Radovanu Karadžiću, kao reporter agencije Reuters proveo je nekoliko dana u pritvorskim jedinicama Haškog tribunala. Danas, na dan izricanja presude Radovanu Karadžiću, Šagolj se prisjetio svojih utisaka iz "Haškog Hiltona" kako ga je nazvao, s obzirom na komfor i udobnost koji se tu nude osumnjičenicima za ratne zločine. 

U dogovoru s autorom prenosimo nekoliko dijelova ovog svjedočanstva. 

Tekst i fotografije: Damir Šagolj za Reutersov blog   

Slijedio sam njihov krvavi trag za 20 godina.

Kao Bosanac i fotoreporter, pratio sam ga kroz ruševine Sarajeva, na meti skrivenih snajperista i teške artiljerije s okolnih brda; u masovnim grobnicama istočne Bosne; selima etnički očišćenim i uništenim zauvijek, napuštenim kućama koje niko nikada više neće obnoviti, crkvama u kojima nema vjernika. 

Posjetio sam svaki kutak balkanske "vukojebine" - izraz koji savršeno prikazuje ta udaljena, zaboravljena mjesta, daleko od civilizacije. Prekasno da bih postao žrtva, ali na vrijeme da vidim i osjetim. Slijedio sam ratne zločine sa strašću novinara i krivnjom onog koji je preživio.

Taj put se završava u "Haškom Hiltonu", kako se pritvor Tribunala za ratne zločine ponekad naziva. Četrdesetak optuženika za ratne zločine - nevinih dok im se ne dokaže krivnja - žive u skladu i udobnosti i čekaju svoju kaznu.

Ušao sam kao prvi novinar kojem je ikada dopušteno da zaviri unutra, i osjećao sam nervozu u stomaku. 

Jer ja sam zatvorenik moje prošlosti. 

Neki od ljudi ovdje zatočenih optuženi su za zločine protiv članova moje obitelji. 

Živjeli smo u opkoljenom Sarajevu. A članovi moje familije - Bošnjaci, baka, moj stric i ostali, istjerani su bili iz svojih domova i završili u Švedskoj. Hrvatska rodbina s očeve strane također je bila istjerana - različite vojske, različite trke. Neki od mojih rođaka su ubijeni, a pronađeni u masovnim grobnicama kasnije.

Dan ranije, u hodnicima zgrade suda, nabasao sam na Radovana Karadžića. Kratak susret, susreli su nam se pogledi, a onda je on rekao "Zdravo", a ja nisam rekao ništa i moja kamara je utihnula. 

Mislio sam - on izgleda tako arogantan, tako uvjeren, čak i u lisicama ga patuljci stražare. A onda je nestao, odveli su ga u sudnicu.

Šokiralo me što nisam osjećao veću reakciju. Moj život je u njegovim rukama još od 1990-ih, kada su ga prozvali balkanskim kasapinom, kada je imao kontrolu nad artiljerijom oko Sarajeva, a bio samo tužna statistika u ruševinama bivše Jugoslavije.  

No, kada smo se susreli u Haagu, shvatio sam da mi ništa ne znači to što se sada dešava s njim i njemu sličnima, da mi je jedino važna presuda, kazna i pravda do koje će doći.

Kompletan tekst možete pogledati na ovom linku. 

Nekoliko fotoimpresija iz Haškog Hiltona pogledajte i u našoj fotogaleriji.