Cy.Bosanka: Kikiriki za unapređenje biznisa

Tekst prenosimo sa prijateljskog bloga Cyber Bosanka

Jeste li kad razmišljali o tome zašto vam u nekoj kafani daju besplatne grickalice uz piće a u nekima ne? Ja imam jednu takvu u kojoj samo uz kafu ne dijele kikiriki. Pošto znam gazde te kafane znam da nisu čitali nikakve knjige o marketingu. Znači nije taj kikiriki proizvod naučene lekcije nego osjećaja i iskustva. Kako reče jedan drugi iskusni gazda kafane “Daš im što slanije grickalice, čips i ostalo i oni moraju više piti”. Poslije je neko to iskustvo opisao u lekcijama iz marketinga kao unapređenje prodaje. Daš grickalice džaba – gosti popiju više i time si “unaprijedio” – poboljšao prodaju. Taj isti gazda je u večernjim satima pileće ražnjiće služio bar duplo začinjenije nego inače što je opet drastično povećavalo prodaju piva.

Nego, ja uvijek idem u tu kafanu sa besplatnim kikirikijem kojeg inače ne kupujem privatno niti jedem kad nisam u kafani. Ali kad trebam odvagati gdje ću popiti piće – tamo gdje za 1 KM dobijem čašu pelinkovca ili tamo gdje za 1 KM dobijem čašu pelinkovca i kikiriki – KIKIRIKI uvijek pobijedi. Čak i kada cijena naraste na 1,50 KM opet idem za kikirikijem, bez obzira što za onih 0,50 KM mogu kupiti jednu čitavu kesicu. To vam je taj marketing – kada vas vlasnik / prodavac “ubijedi” da ste za njega posebni. Jednom kad “kupite” taj osjećaj gotovo je – kasnije može da vam prodaje šta hoće i kako hoće još dugo, nećete primijetiti :)

Primjer koji mi se urezao u sjećanje:
Ja sam 3. i 4. razred srednje škole završila u Zrenjaninu. Nedaleko od gimnazije, u prolazu je bila kafana u kojoj smo vrlo često ispijali kafe čekajući časove (ili bježeći sa istih). Uopšte se ne sjećam imena kafane, a i enterijer mi je ispario iz pamćenja. Ali jako dobro pamtim da se tu uz šoljicu kafe dobijao 1 dcl limunade. Tih nekoliko gutljaja limunade se vrlo teško mogu preračunati u pare, ali koliko vrijedi činjenica da ja već 16 godina od završetka gimnazije pamtim tu “sitnicu”? Ups, sad svi možete izračunati koliko imam godina :)

Uspješni menadžeri, ili po naški “gazde” najčešće iskustveno dođu do ovakvih ideja. Sjednu i skontaju sami šta bi im moglo popraviti poslovanje. Odvažu trošak koji nosi besplatni kikiriki, limunada, kolačić uz kafu i preračunaju ga u vrijednost imidža, dodatnog tasa na vagi kod odluke gdje popiti kafu ili kupiti cipele (tamo gdje dobiješ besplatnu kašiku za obuvanje). Neki opet pročitaju tonu knjiga, saslušaju sijaset savjeta i opet kad im kažeš “A kikiriki?!” zakukaju “Aaaa, znaš li ti koliki je to trošak?!”

A na kraju vam moram ispričati jedan stvarni zenički primjer star 15-ak godina. Kada je momak koji je bio zadužen za vođenje jedne kafane ušao u prepun objekat primijetio je da već neko vrijeme svira strana muzika. Odmah je tražio da konobar (danas se on zove DJ) promijeni kasetu i pusti domaću muziku. Zašto, pitali su ga. Zato što domaće pjesme svi znaju, pjevaju naglas a tako im se brže usta suše i moraju više piti!!!

Pa vi i dalje puštajte Guettu u kafanama :)