Boro Kontić: WikiLeaks i mi

Piše: Boro Kontić, Media.ba

Čitajući ovih dana desetak depeši iz američke ambasade u Sarajevu koje objavljuje BH štampa posredstvom Wikileaksa i prateći naglo uvećani interes naše javnosti da se napokon saznaju sve tajne ovdašnje politike sjetih se jedne ratne priče iz vremena opsade Sarajeva. Ne mogu se sjetiti ko mi je to pričao. Nije Goran, nije Enver – jesu ratovali ali rova vidjeli nisu. Možda Ahmed? Možda Dragan? Oni su u rovu proveli rat. Ipak, najsumnjiviji mi je Vela, bio je u rovu a drugo, pisac je.

Haubička ili minobacačka strana?

Dakle, predah je na linijama oko Sarajeva. Vojska u rovovima odmara. U jednom trenutku na nekih stotinu metara od njih iznenadna eksplozija. Svi se dublje uvukoše u tranšeje. No, kako narednih pola sata nije bilo novih eksplozija sve se smiri, napetost popusti. Izgledalo je da se mirni predah nastavlja. Nešto kasnije oglašava se poljski telefon. Dežurni, hitar ko munja. Poziv je iz informativne službe komande. Raspituju se kako dan prolazi na tom dijelu ratišta. Dežurni će kratko: “Uglavnom mirno, samo je jedna haubička granata pala baš ispred linije” kaže autoritativno. Samo što je spustio slušalicu kaže mu jedan od stražara: “Nije bila haubička nego minobacačka granata. I to stodvadesetica”. Malo pomalo, cijela rasprava. Rov se podijelio. Pola ih tvrdi haubička i podržavaju dežurnog a pola gorljivo podupire minobacačku stranu. Ali, kao i sve, rasprava prvo utihnu onda i prestade. Malo karte, malo cigarete, dođe i veče. Sluša se večernji Dnevnik radija. U dijelu izvještaja sa ratišta spiker čita - da je na sarajevskom ratištu pa baš spomenu njihovu kotu: ”Uglavnom bilo mirno osim jedne haubičke granate sa agresorske strane”. I onda će predstavnik haubičke strane, sa pobjedničkim osmijehom, svima u rovu: ”Šta sam vam reko”.

Dakle, piše američki ambasador Charles English 21. novembra 2007. depešu, u kojoj je glavni lik ministar inostranih poslova BiH Sven Alkalaj, i između ostalog ambasador kaže: “SAD sumnjaju da je riječ o Alkalajevim manipulacijama….Da je Alkalaj stvorio reputaciju osobe koja prikriva istinu… da je Alkalaj poznat i po tome da medijima odaje netačne informacije sa diplomatskih sastanaka na visokom nivou, uključujući i sastanke sa američkim zvaničnicima”.

Kako je moguće da američki ambasador ovako misli i sve ovo zna 21. novembra 2007? Ko mu je dao ove podatke za ovakve komentare? Sam Sven Alkalaj? Teško! Iako većina pismenih građana ove zemlje i vidi i jasno im je da se radi o neznalici prvog ranga, koji je samo u kadrovskom ludilu koje caruje ovom državom mogao biti ministar i čak predstavljati zemlju vani, sve ukazuje da on nije denuncijant. Jer, i takav kakav je pokazao se, prvo nema smisla za humor i drugo ne umije priznat. Možeš mu otkriti bilo kakvu nepodopštinu uvijek ima objašnjenje. Not guilty.

Ko bi drugi mogao ovako informisati američkog ambasadora? Da ne okolišamo pogledajmo naše novine svih tih mjeseci.

Početkom novembra 2007. BH štampa izvještava sa zasjedanja Predstavničkog Doma Skupštine BiH gdje je ministar Alkalaj tijesnom većinom dobio podršku iako je: “Opozicija tražila razrješenje ministra jer je obmanjivao javnost. Alkalaj je "zaboravio" prijaviti da je hrvatski državljanin, samo je naveo da ne dolazi iz reda bilo kojeg od konstitutivnih naroda”. Dalje se navodi: “Nije problem u posjedovanju dvojnog državljanstva, iako bi se moglo raspravljati o činjenici da visoki dužnosnici BiH imaju državljanstva drugih država, te se zapitati čije interese zastupaju. U konkretnom slučaju, problem je u namjernom izbjegavanju činjenica. Osim ovog grijeha, ministar vanjskih poslova BiH u svom dosadašnjem mandatu napravio je niz gafova…”.

Manevar s putovnicom

Cijela je priča otkrivena krajem ljeta 2007. kada je ovdašnja štampa pisala: “U političkim krugovima Hrvatske već nekoliko mjeseci kao svojevrsna anegdota prepričavaju se detalji s prvog zvaničnog susreta šefova diplomatije BiH i Hrvatske Svena Alkalaja i Kolinde Grabar-Kitarović..…Sven Alkalaj, koji se, prema dostupnim informacijama, držao prilično pasivno i gotovo nezainteresirano… ali na privatnom sastanku s hrvatskom šeficom diplomatije Alkalaj je pokazao puno više diplomatske inicijative i pregovaračkog umijeća... ministar je za sebe uspio isposlovati hrvatsko državljanstvo, odnosno domovnicu i putovnicu…

Dalje, naši su mediji navodili kako je cijeli manevar sa putovnicom bio zbog ministrove kuće na hrvatskoj obali (Slano). Ta činjenica bi mu pomogla u poreskim i drugim obavezama, pisala je ovdašnja štampa, jer nije isto biti vlasnik nekretnine u Hrvatskoj sa ili bez pasoša te zemlje.

Suočen sa, dotada, tajnim podatkom da posjeduje pasoš Hrvatske a inostrani je ministar BiH, Sven Alkalaj se u bosanskim medijima izvlačio sa najljigavijim argumentom koji je kod nas ikad korišten. U kratkoj ali ponosnoj historiji nezavisne BiH još niko nije upotrijebio izvinjenje: “Moja pokojna majka je na samrti od mene tražila da uzmem hrvatsko državljanstvo”

I tako bi mogli od primjera do primjera. Povodom svake ambasadorske depeše može se uspostaviti direktna vezu između aktuelnih zbivanja u BiH i onda posredno - šta je o tome izvijestila naša štampa i ostali BH mediji do razgovora koje su predstavnici američke ambasade vodili sa našim vojnim i političkim predstavnicima.

Tako su uglavnom nastale depeše čiji sadržaj danas sa ogromnim interesom objavljujemo i otkrivamo iako smo ih, upravo mi, mnogo ranije napisali.

Biće interesantno ako se pronađu depeše američke ambasade iz oktobra 1995. Ona, od 12. oktobra 1995, me posebno interesuje. Već vidim vrišteće naslove u medijima. “Rat je završen”, otkriva Wikileaks.

Tekst uz dozvolu prenosimo s portala Media Centra