Borka Rudić: Reagiranje na saopćenje Harisa Pašovića

Reagiranje Borke Rudić, sekretarke 'Udruženja BH novinari' na saopćenje Harisa Pašovića, objavljeno na našem portalu 12. aprila 2012 objavljujemo u cijelosti: 

Redizajnirani patriotizam i istraga ´sabotera´

Haris Pašović, umjetnik sa besprijekornom tridesetogdišnjom karijerom, kako sebe sam opisuje, proglasio je „saboterkom u pokušaju“ Borku Rudić, to jest mene -  generalnu tajnicu Udruženja/udruge BH novinari. Istu optužbu adresirao je i na novinarsko udruženje, bez navodjenja konkretnih imena barem jednog ili jedne od 700 njegovih članova, uključujući i deset osoba iz Upravnog odbora. Osim korištenja kvalifikacije opasne po život osobe koju proglašava saboterkom komemoracije u čast 11.541 ubijenog stanovnika Sarajeva (ne uveličavam, samo kopiram Pašovićev stil pretjerivanja i samoznačaja), umjetnik nam je, u novom obraćanju bh.javnosti,  ponudio još nekoliko fakata koji bi trebali potkrijepiti njegovu tezu o planiranju sabotaže i produženom „zločinačkom“ djelovanju onih koji su kritikovali njegov grubi obračun sa novinarkom portala klix.ba.  Kako se jedan neprimjeren postupak,  već vidjen i očekivan u našem javnom prostoru -  napad na novinarku koja postavlja nezgodna pitanja, u umjetnikovoj režiji neočekivano pretvorio u javno isticanje tapija na bosanski patriotizam, propitivanje osjećaja (ne)pripadnosti Sarajevu i/ ili sjećanja na žrtve opsade?

Prvo upada u oči da Haris Pašović izvlači i pred bh.javnošću razvlači samo moje ime, izmedju najmanje desetak novinara ili novinarki koji su javno uzeli u zaštitu koleginicu.  Da se razumijemo - nemam ja problem sa tim da svako malo, još od 92. godine, neko od ovdašnjih patriota javno pominje moje ime (po potrebi i genetski kod i razloge ostanka u ovom dijelu BiH). Upotreba imena, koje očito nije bošnjačko, nekad je bila dokazivanje stoljetne multietičke tradicije ovih prostora, a u posljednje vrijeme i u režiji novih, agresivnih  Bosanaca i Hercegovaca, dio je poželjnih sumnji  u krajnje ciljeve  pripadnika ili pripadnica  tzv. manjeg naroda i njihovog ostanka ovdje. Na žalost i sramotu vrlih pitaca, punih dvadeset godina ponavljam, i opet ću,  kako je contraditio  in adjecto  pitati mene ili bilo koga drugog  za razloge ostanka u vlastitoj  kući!

Zbog toga imam problem razumijeti još jedno javno manipuliranje mojim imenom, ovaj put od strane Harisa Pašovića, koji kritiku njegovog postupka  prema mladoj novinarki (iskazanu kroz saopćenje Upravnog odbora BH novinari  a ne moje privatno reagiranje) izdiže na razinu općedruštvene opasnosti prema Sarajevu i njegovom sjećanju na  žrtve. I to radi sasvim ciljano, kako bi dramaturški pojačao težinu lične pozicije, koju opisuje kao strijepnju  nad mogućim incidentom (!?) i kako bi nanovo pred bosanskohercegovačkom, posebno bošnjačkom,  javnosti potvrdio da isti (ime im se zatrlo!) pokušavaju umanjiti značaj obilježavanja  stradanja hiljada Sarajlija.  Razumijevanje sa Pašovićem  otežava i činjenica da je on sam svjoje djelo prvo nazvao redizajnom , a onda u „istrazi sabotera“ ustvrdio da nije čuo za malo poznatu instalaciju iz New Yorka (?!).

Druga poruka (ili pouka) aktuelne prepiske u tradicionalnim i novim medijima ( čiji je akter samo djelimično  H.P.), jeste mnogo opasnija i destruktivnija za samo biće ovoga grada  i cijele  Bosne i Hercegvine.  Jedna sasvim legitimna i  poželjna demokratska vrijednost – pravo na kritiku javnog ponašanja, krajnje populistički i na principima avazovštine  nastoji se ponovo istrgnuti iz osnovnog konteksta,  kako bi se nametnula  kao pitanje  diferencijacije medju  bh.patriotama i onima koji to nisu.

Ovaj put je odbrana novinarke i njenog prava na kritiku jednog postupka sasvim neopravdano stavljena u kontekst svete i ljudske potrebe iskazivanja  suosjećanja sa žrtvama opsade Sarajeva. Do jučer su na sličan način i u drugačiji kontekst stavljane novinarske i ljudskopravaške kritike postupaka reisa Cerića (islamofobija),ukazivanje na kriminal (rušenje bošnjačkog poduzetništva), propitivanje odluka vlade u gradu i većem entitetu (atak na socijaldemokratiju), kritika koncerta ili filma ( destrukcija države i  njene umjetnosti). O profesionalnom nipodaštavanju, personalnim uvredama i hajkama na sve one  koji smatraju svetom dužnošču kritički preispitivati vlastito okruženje,  javne osobe i njihove postupke,  bez ikakvih  drugih konotacija...napisane su stotine stranica. Barem jedna trećina napisanog svjedoči o javom linču kritičara koji pripadaju manjem narodu, u kojima je sarajevska i (tv) federalna javnost konačno raskrinkala sljedbenike Miloševića, nacionaliste i četnike u svojim redovima!?

Cijela javna priča i izmišljanje sabotera sarajevske komemoracije ima i treći,  najznačajniji  segment.  Riječ je o ustoličavanju fotelje državnog umjetnika i uspostavljanju nekog novog prava nad umjetničkim i novinarskim predstavljanjem tragedije Bošnjaka. O tome neću pisati - ipak sam ja jedna „neuka, samozvana, izmanipulirana“  novinarka.  Uostalom, nisam ranije pisala o stutusu jednog drugog državnog umjetnika i vlasnika tapije na sva naša sjećanja. Drugi će o tome. Jer, složena je to priča, sa izvorištem u sehari Gavrila Grahovca, nekadašnjeg federalnog ministra kulture, i rezultatima tu pred nama,  sa sličnim ili istim  akterima: vlast,  umjetnici i  novinari,  koji nezgodno pitaju i kritikuju.

Zbog toga će, ponavljam, za sarajevsku i federalnu javnost mnogo pogubnije posljedice imati horsko gušenje kritike od javnog odstrela pojedinaca, koliko god je i to tragično i bolno. Gušenje javne kritike i njeno tumačenje u kontekstu nacionalnog, vjerskog, političkog, spolnog ili bilo kojeg drugog identiteta kritičara, neminovno vodi bujanju agresivne ljubavi prema BiH  - takozvanog   neopatriotizma.       
Borka Rudić

Stavovi iznešeni u rubrici 'Ja mislim' nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba