Boriša Falatar: Pismo dječaku

Dječače,

Pišem ti u nadi da će moje pismo doći do tebe, tvoje obitelji, tvojih učitelja i učiteljica, susjeda, prijatelja i školskih drugara.

Suviše si mlad da shvatiš šta si preksinoć učinio, šta znače riječi koje si negdje čuo a zatim ponovio njihovu stravičnu težinu. Istovremeno, imaš dovoljno godina da sigurno razmišljaš o svojim željama i snovima, o onome što bi jednoga dana ti i tvoji drugari željeli postati i postići. Ako voliš nogomet, možda maštaš o tome da jednoga dana postaneš sportaš. Možda ti i tvoji drugari želite postati znanstvenici, poduzetnici, inženjeri, arhitekti, piloti… Što god želiš postići, i na koji god način pomoći svojoj zajednici, parola koju su izvikivao pokazuje potpuno pogrešan put.

Riječi koje si izgovorio u momentu radosti predstavljaju mržnju, neznanje i bol. One su neprihvatljive. Tvoja radost neće biti veća ako se poveća tuga drugoga. A mržnja ti ne može i neće pomoći da ostvariš svoje snove. Baš suprotno! Mržnja i neznanje će ti svuda, od sportskog terena do sveučilišta, zatvarati vrata, a tvoj svijet će postajati sve manji, sve siromašniji, usamljeniji i tužniji. Kao neko ko je živio, sticao prijatelje i znanje širom svijeta, govorim ti sa sigurnošću da ne postoji niti jedan spomena vrijedan univerzitet, sportski klub ili tvrtka na svijetu koji će ti otvoriti svoja vrata ukoliko tvoja preporuka ostanu one riječi i mržnja koja stoji iza njih.

Svega nekoliko desetina ili stotina metara od tebe žive tvoji vršnjaci koji, iako možda drugačijeg imena, imaju iste snove i želje kao ti. Između tebe i njih stoje riječi koje si izgovorio i stoje ljudi kojima je cilj da se vi nikada ne susretnete. Da nikada ne pređete most, da nikada ne razmijenite sličice nogometaša, da nikada ne popijete sok zajedno. Da nikada ne izađete zajedno na sportski teren, kao igrači ili navijači istog tima. To su isti oni ljudi zbog kojih možda tvoj tata nema posao, zbog kojih ti i tvoji drugari idete u školu bez biblioteke, bez koša, bez kompjutera, zbog kojih nisi putovao, upoznavao različite ljude i mjesta. Zbog tih ljudi možda nikada nisi prešao preko rijeke u vlastitom gradu. Ti ljudi ne trebaju i ne smiju biti tvoji uzori.

Pozivam te da saznaš ko su bili velikani poput naših nobelovaca Vladimira Preloga i Ive Andrića, Maka Dizdara, Alekse Šantića, Sergeja Barbareza, niza Mostaraca i Mostarki poput Bajevića, Marića i Vladića, Bosanaca i Hercegovaca koji su postigli uspjehe širom svijeta. Svi oni su sticali znanje, uspjeh i slavu ne mržnjom, već upravo suprotnim. Veliki uspjesi se postižu znanjem, timskim radom, poštovanjem prema sebi i drugima, mudrošću i odlukom da u sebi i ljudima oko nas tražimo i podržavamo ono najbolje.

Zato, dragi dječače, nije kasno da spoznaš težinu svojih riječi i da se promijeniš. Na tom putu, tebi i tvojim drugarima - i onima za koje pogrešno smatraš da ti to nisu - stojim na raspolaganju za pomoć i savjet, za uspjeh koji možete ostvariti ako odaberete ispravan put.