Boris Dežulović: Zlatko Kerumdžija

Piše: Boris Dežulović, Oslobođenje

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, pročitao Mujo da je smijenjen nadzorni odbor nekakvog poljoprovrednog kombinata i da će biti imenovan novi, pa se javio komšiji kuma amidžinog zeta za posao. Jes to ti, Mujo?, đesi ba Zlajo, štaima?, sve u dure, štaimakodtebe?, nako, kako Fata?, umrla lani, čuj umrla?!?, ma jok to ja samo vježbam, hahaha, hahaha, štas kaže došo?, dobio otkaz na gradilištu pa reko da vidim ima li mjesta u tome Odboru. 

 

Ne može to tako, veli Zlatko, mi imenujemo članove po stručnosti. Nema problema, na to će Mujo. Dobro, kaže Zlatko, šta znaš da radiš? Veli Mujo - sve. Čuj, sve?!?, iznenadio se ovaj. Sve, odgovorio Mujo samouvjereno. U redu, pribrao se Zlatko, koliko jezika govoriš? Osam, odgovorio Mujo kao iz beztrzajnog topa. Osam stranih jezika?? Osam. Hmdobro, sad se i Zlatko zaintrigirao, da vidimo: kako se na francuskom kaže... dobar dan? Gutentag, odgovorio Mujo bez razmišljanja.

 

- Mujo bolan, to nije francuski, nego njemački.

 

- Onda devet.

 

Tako je Mujo popušio Nadzorni odbor Elektroprivrede BiH - ja, Elektroprivreda!, znao je on da je neka privreda - pa završio za ambasadora u Berlinu. Sad, je li bilo baš tako, je li bila Elektroprivreda ili BH Telekom, je li bio Berlin ili Bruxelles, i je li bio Mujo ili Suljo, nije zapravo ni važno. Bio je Zlatko Lagumdžija, a mogao je biti i, štajaznam, Željko Kerum. Čuli ste vjerojatno za osebujnog gradonačelnika Splita, poznatog po četrdesetmetarskom Isusu na Marjanu, Dom Perignonu i ćevapima, te kumovima, nećacima i prijateljima u upravama gradskih poduzeća. 

 

Ne postoji, eto, nijedan svjetonazor koji dijele splitski gradonačelnik i predsjednik Elektrodemokratske partije BiH, ništa na ovom svijetu nije njima zajedničko - osim dubokog povjerenja u kumove, rodbinu i jarane. Politika Zlatka Lagumdžije, univerzitetskog profesora što tečno govori dva jezika, i Željka Keruma, kafanskog kabadahije što ih govori osam - onda devet - suštinski je tako potpuno ista. Obojica su na vlast došla glasovima ljudi sitih političke korupcije, stranačke podobnosti i guranja kumova u budžet, i prvo što su obojica napravili kad su zasjeli na izvršnu vlast bilo je - čišćenje javnih tvrtki i guranje kumova u budžet.

 

"Mene je narod izabrao i logično je da postavljam ljude u koje imam povjerenje", objašnjavao je Kerum zašto je cijelu širu obitelj zaposlio na gradsku plaću. "Mi imamo vladajuću većinu i logično je da postavljamo svoje ljude", objašnjava Lagumdžijin platformaš Zvonko Jurišić zašto je postavio šuru u Nadzorni odbor Naftnih terminala.

 

Nastavila se tako u Bosni lijepa tradicija postizbornih čistki u javnim poduzećima, svake četiri godine u ovo doba atmosfera je u državnim tvrtkama ista kao u Sovjetskom Savezu tridesetih godina prošlog vijeka, drhte u Nadzornom odboru Elektroprivrede Buharin i Rikov, nestaju iz uprave Pošte BiH Kirov i Zinovjev, dolaze kum Berija i šura Molotov, ono što je bio Politbiro sad je uprava Razvojne banke, što je nekoć bio partijski kongres sad je skupština akcionara BH Telekoma, SSSR je isti, samo se Staljini mijenjaju.

 

Ideologije su ionako odavno mrtve, romantična ideja drugačijeg društva relikt je dvadesetog stoljeća, suština politike danas je, u najkraćemu, mjesto predsjednika uprave federalnih cesta, ili državne lutrije, svejedno. Ne postoji ljevica, ne postoji desnica, ne postoji - evo malog testa, imate četiri godine za razmišljanje - nezamisliva politička koalicija. Mogu liberali s konzervativcima, mogu nacisti s komunistima, mogu demokršćani s demomuslimanima, može Dodik s HDZ-om, može i HDZ s HDZ-om, nema tko s kim ne može. Mogu onda i socijaldemokrati s desnicom iz SDA, jebiga, ne postoji u SDA Ljevica Radivojević, pa će gospodin Desnica zaposliti sina u Vladi, a drug Ljevica svog asistenta u Telekomu. Moderna socijaldemokracija, u najkraćemu, to je ono kad je državna tužiteljica vjenčana kuma supruge predsjednika Socijaldemokratske partije.

 

Ako, naime, nema tko ne može s kim, nema ni tko ne može gdje - svatko može svugdje, svatko zna sve, svi govore po devet jezika, jedina je relevantna kvalifikacija kvrgavi potpis pripitog kuma u matičnoj knjizi vjenčanih. Može onda milicioner u ambasadore, a neurokirurg u upravu Opere, može Mujo u Nadzorni odbor Elektroprivrede, a Fata u tužilaštvo, samo je stvar dogovora tko će onda u Upravu policije, a tko u ZOI 84. I gdje će Suljo, šta je Suljo, laburist?!

 

Stručnost je, shvatili ste, precijenjena. Evo, recimo - kad smo već kod Muje - Poljoprovreda BiH. Da, Elektroprivreda, izvinjavam se. Sve go stručnjak bio u toj Elektroprivredi, pa u prvoj polovici prošle godine prodali u inozemstvu struje za dvjesto milijuna maraka, a istovremeno kupili za šezdeset. Mjesecima eksperti lomili glavu zašto Bosna uvozi struju kad je ima za izvoz. Sve strano Bosancu bolje, šta li. Jebo te HE Jablanica, probaj paša ovu, prava slovenska, iz Krškog - govorio bi Kožo gostima držeći ogoljeni kabel iz zida - čista izmjenična, dvjesto dvaes volti, grom. Kako god, međutim, inženjeri računali, izvoz za dvjesto milijuna minus uvoz za šezdeset, ispadalo da Bosanci kupuju vlastitu struju. 

 

Pobijedila onda ona Socijalbirokratska partija, došao Željko Lagum, Zlatko Kerumdžija, koji već, doveo u Nadzorni odbor Muju, i - šta? U prvih pola godine prodali struje za dvjesto milijuna maraka, a istovremeno kupili za šezdeset. Sve dakle isto! A Mujo i Zlajo nestručni i korumpirani! Mujo ovakav, Zlajo onakav, a Bosna svejedno kupuje vlastitu struju kao i prije ove, kako se zove, socijaldemokracije.

 

Nije, naime, pitanje, i to je negdje pouka ovog vica, zašto mijenjati vodstva javnih poduzeća i državnih institucija kad će rezultati i gubici biti isti, već je pitanje - zašto ne? Što je rekao drug Tito, otac suvremene socijaldemokracije: drugovi, prije rata u Jugoslaviji je bilo pedeset posto nepismenih, a sada je situacija obrnuta.

 

Svi govore po devet jezika.

 

Onda deset.