Boris Dežulović: Jesu li Hrvati govna neviđena?

Piše: Boris Dežulović

Tužne dvije priče o dvije majke i njihove dvije djevojčice objavio je Jutarnji list prošlog vikenda. Jedna je nesretna djevojčica tek započela svoj život, druga ga je iz svoje nesreće sama okončala.

Priča prva ide ovako: mladi bračni par iz Bosne i Hercegovine odlučio je prije devet godina za sebe i svoje troje djece potražiti neki drugi život, i našli su ga naposljetku u jednom malom, mirnom gradiću na obali. Nije njihov drugi život bio ni po čemu bolji ni gori od hiljada sličnih drugih života bosanskih izbjeglica. Pa ni mlađa kćerka Slađana, nekad veselo i razigrano dijete, nije bila prva koja se iz škole počela vraćati sve potištenija i tjeskobnija. Nisu znali prave razloge njene tuge, nije ni majci htjela pričati o tome, sve dok je jednog jutra starija sestra nije pronašla obješenu kroz prozor sobe.

U oproštajnom pismu, priča shrvana majka C., njena je šesnaestogodišnja kćerka Slađana na četiri stranice opisala teror kojega je gotovo pune dvije godine prolazila u školi, gdje su je ostali učenici svakodnevno provocirali i maltretirali zbog bosanskog naglaska i porijekla, gađajući je u školskom dvorištu hranom i dovikujući joj da se vrati odakle je došla. Nakon dvije godine djevojka se slomila, i odustala od svog drugog i posljednjeg života.

- Zbog nje, i zbog druge djece koja trpe nasilje morali smo podići tužbu – kaže u Jutarnjem Slađanina majka, koja dvije godine kasnije tuži školu zato što nije zaštitila njeno dijete. - Ispočetka je bilo prebolno da bismo na to mislili, ali sada smo dobili snagu, osjećamo obvezu prema njoj i drugoj djeci. A i oni koji su znali za zlostavljanje moraju odgovarati.

Mnogim Hrvatima među čitateljima Jutarnjeg lista, ali i onima koji to nisu – naročito onima koji to nisu – priča je morala biti strašno poznata. Svakako, nije bilo prvi put da bosanska djeca, ali i nečija druga, već u školskim klupama nauče što u Hrvatskoj znači biti Drugi i Drugačiji, onaj dakle s čudnim, nehrvatskim porijeklom i naglaskom.

Slađana je rođena 1992. godine, u vrijeme kad se nije čekalo da se takvi sami ubiju. U toj je mržnji izrasla cijela jedna ratna generacija, ona koju su roditelji, škola i društvo naučili da Drugima i Drugačijima nema mjesta u Etnički Čistoj Našoj, i da takve – jer došlo je šugavo neko vrijeme da se Druge i Drugačije više ne smije ubijati – valja već od malih nogu podsjećati kako nisu dobrodošli, i tjerati tamo odakle god da su uopće došli.

Ne čudi stoga i veliki broj komentara koje su čitatelji na sajtu Jutarnjeg ostavili pod potresnu priču o uništenim životima jedne majke i jedne nesretne djevojčice. Svakako, ne čudi njihov sadržaj.

„Nemoguće kakvom izmišljotinjom se neko bavi, nema šanse da tako nešto može bit istina, možda neka fina pristojna šala zbog toga što je to dijete drugačije. To što neko želi postić populaciju preko toga mislim da se treba ispitat tko i dobro ga kazniti a i ako prođe bez kazne u ovoj trenutno komunističkoj državi stićiće ga Božija kazna!“, „Kuja lažljiva, koristi dijete za svoje bolesne nakane i osobnu promociju!“, „Ova žena je bolesna ekshibionistica na račun svog djeteta!“, „Ovaj slučaj je izmišljotina jedne nastrane debele kurvetine koja se pred cijelom nacijom hvali kako se čitav život kurvala!“, „Žena je htjela svratit pažnju na sebe a Jutarnji joj je to darovao pod uvjetom da laže!“, „Lažeš, lažeš, svojim slatkom jezikom kurve svetice!“, „Žena doslovce laže, ja jedino ne kužim kaj to EPH nema profesionalnije novinare... ili je članak pljuvačnica po narudžbi“, „Ova žena je postigla što je htjela, malo publiciteta, a kako ne izgleda kao Severina nije to mogla na drugi način nego preko jadnoga djeteta!“, „Ajde ženo ne prduckaj, kmee, kmeee, teško djetinjstvo smo svi imali, ima i sto puta gorih stvari od toga!“, „Ak’ ti smeta RH marš s mužem van iz Hrvatske!“...

Priča druga na sajtu Jutarnjeg je objavljena sutradan, svega dakle nekoliko sati kasnije, i također govori o jednoj majci i jednoj kćerci: majka je Zagrepčanka i zove se D., a djevojčici je ime Renee. Djevojčica nosi neobično ime jer je i njezin otac neobičan – on je Amerikanac iz Miamija, nekadašnji igrač američkog nogometa i profesionalni vojnik, trenutačno u misiji u Afganistanu. Osim neobičnog imena, otac je maloj Renee – i o tome govori ova priča – ostavio i neobičnu boju kože.

Helen Levitt, New YorkIako ima tek osam godina, i mala je Renee već imala prilike na toj svojoj neobičnoj, crnoj koži osjetiti što u Hrvatskoj znači biti Drugi i Drugačiji. Još kao bebu kod isusovaca u Palmotićevoj ulici u Zagrebu odbili su je krstiti jer je crna. „To bi vi krstili?!“, rekla joj je iskreno preneražena časna sestra. Iako ističe kako lijepo njih dvije žive u Zagrebu, i kako je mala Renee omiljena u kvartu, majka Dunja kaže kako ni dobacivanja i uvrede nisu tako rijetka. „Gle, nije djetetu oprala noge!“, doviknula je neka djevojka u Maksimiru. „Ej, mala, tvoj tata još visi u džungli o grani!“, ispriječila im se drugom prilikom neka budala nasred ulice.

Pa ipak, ova je priča drugačija od tužne priče o Slađani, i to ne samo zbog toga što za učitelje i učenike u školi koju pohađa mala Renee njena majka ima samo riječi hvale: ono što ovu priču čini drugačijom su komentari koje su ostavili brojni čitatelji Jutarnjeg, gnjevni zbog ponašanja nekih svojih sugrađana prema maloj tamnoputoj djevojčici.

Iz nekog razloga, naime, javno se mnijenje – iako je od priče o maloj Slađani na sajtu Jutarnjeg prošao samo jedan dan – doslovce tako preko noći okrenulo na stranu Drugih i Drugačijih, a protiv mrzilačkih hordi šovena i ksenofoba. Pa ako i ne čudi opet veliki broj komentara koje su čitatelji na sajtu Jutarnjeg ostavili pod potresnu priču o životu jedne majke i njene drugačije djevojčice, ovaj put svakako čudi njihov sadržaj. Takav je pravedni gnjev, naime, prokuljao iz čitatelja komentatora da, prije nego nastavite s čitanjem, valja još jednom podsjetiti kako je riječ o Jutarnjem listu, dakle hrvatskim novinama i hrvatskim čitateljima.

„Toliko o ovoj tolerantnoj, multikulturalnoj i demokratskoj državi!“, „Taj su narod u velikoj većini retardi!“, „Retardirani narod!“, „Nacija degenerika!“, „Seljačine retardirane!“, „To treba sve pobit, seljačine ne znaju ništa osim nasilja!“, „Najveća govna koja su ikada postojala, gori su od nacista... al i njihovoj bahatosti će jednom doći kraj, nijedno zlo nije vječno!“, „Gomila drogiranih degenerika, niti porijekla nemaju. I oni napadaju jednu djevojčicu zbog porijekla i tjeraju je da se vrati otkud je došla??? Apsolutno najružniji ljudi na svijetu, uz to su teški rasisti i šovinisti!“ „Mentalni degenerici i rugobe!“, „Jebat in mater!“, „Rastirat bagru!“, „Kakvih sve ljudi ima nemoš vjerovati!“, „Jadna djevojčica!“, „Strašno!“, „Sve se to od kuće ponese!“, „Isuse bože da se ovo može dešavat jednostavno mi je neshvatljivo!“, „Mamu im jebem, što ih muslimani sve ne sprže!“, „Najveća stoka na svitu, nema pokvarenijeg naroda!“, „To su govna neviđena, svratiće se njima Isus njihov, već ih kažnjava!“

Mada pojava izgleda prilično teško objašnjiva, jer samo nekoliko sati ranije ista je čitateljska većina bijesno palila lomaču za onu „lažljivu kurvetinu koja manipulira svojim djetetom“, objašnjenje je zapravo vrlo jednostavno: riječ je o eksperimentu za čije smo potrebe samo zamijenili komentare jedne i druge priče. Komentari o „bolesnoj ekshibionistici“ koja „možda neku finu pristojnu šalu na račun djeteta“ prikazuje kao nasilje, odnose se, naime, na Zagrepčanku D. i njenu tamnoputu kćer, dok komentari o „degeneričnoj i retardiranoj naciji“ pripadaju zapravo priči o stanovnicima malog gradića na obali čija su okrutna djeca zlosretnu i drugačiju Slađanu gurnuli u smrt.

Ako vas i dalje zbunjuje zašto dvije u osnovi slične priče o sudbini Drugačijih pokazuju dva tako različita lica istog javnog mnijenja, i to ima svoje jednostavno objašnjenje. Iako lijepo uliježe u socijalni okvir male, ksenofobne Hrvatske, priča o majci koja tuži školu zbog toga što nije spriječila učenike da njenu kćer, Drugu i Drugačiju, otjeraju u samoubojstvo, bitno se razlikuje i od priče o maloj Renee, i od većine sličnih koje smo u prošlih dvadeset godina mogli čitati u hrvatskim novinama, o strancima koji su ovdje potražili drugi život, ili barem petnaest ljetnih dana, proživljavajući slične male i velike užase.

Nesretna Slađana prezivala se Vidović i bila je - Hrvatica.

I, da: slučaj se uopće nije dogodio u Hrvatskoj, nego u Sjedinjenim Državama. Slađanini roditelji, oboje bosanski Hrvati iz Kiseljaka, prije devet godina su zajedno s djecom otišli u mitsku, daleku Ameriku. Svoj kratki drugi život, još kraći od onog prvog, Slađana Vidović je završila obješena kroz prozor skromne kuće u malom gradiću kraj Clevelanda.

To sad sve objašnjava. Istoj čitateljskoj javnosti koja zbog strašne sudbine jedne zlostavljane Hrvatice u SAD-u Amerikance vidi kao „retardirani narod“, „naciju degenerika“, „mentalne degenerike i rugobe“, „najveću stoku na svijetu“, „govna neviđena“ i – moj omiljeni – „apsolutno najružnije ljude na svijetu, uz to teške rasiste i šoviniste“, u obrnutom slučaju, kad se priča iz Clevelanda izmjesti u Zagreb – i kad mala Amerikanka trpi uvrede Hrvata – odjednom je sve izmišljotina jedne patološke lažljive kurve koja manipulira svojim djetetom. S jedinim ciljem, jasno, da diskreditira dobru katoličku Hrvatsku, a dobre katolike Hrvate prikaže valjda kao „teške rasiste i šoviniste“.

Priča o Zagrepčanki D. i njenoj maloj tamnoputoj djevojčici bila je prva iz serijala Zvone Krstulovića „Biti drugačiji u Zagrebu“. Nakon nje, objavljene su i priče o Indijcu Ratanu koji izbjegava birtije i druga rizična mjesta („izgledom vuče na gancija, a njih nitko ne voli, bilo bi mu pametno da fura neki prepoznatljivi image indijca, koji bi ga odmah distancirao od ganci prefixa“, „ako im je loše ovdje i ako se boje nek idu odakle su i došli!“, „jadan manjinac, dajmo mu stan i kuću!“, „dođi ti cigo u Austriju ili neku civiliziranu državu pa se šetaj gdje hoćeš!“) i Kinezu Liangu, kojega su u Zagrebu bez ikakvog povoda brutalno pretukli („več ste dosadni s tim crncima kinezima i ciganima“, „jebeš Kineza!“, „jebem te žuta!“, „preselite u afriku ili negdje u kinu pa tamo širite ljubav multikulturizam bratstvo i jedinstvo“, „koja tuksa, zanimalo me kako če izgledati dijete mješanjem rasa, iduči put se probaj pariti s konjem možda dobijemo novu 'egzotik vrstu'").

Komentatori tekstova na novinskim sajtovima nisu, naravno, vjerodostojni sociološki uzorak, niti je cilj ovog malog eksperimenta u istraživanju ksenofobne psihologije na takvom uzorku raditi antropološke studije cijelih nacija. To ipak prepuštam šovenskim ekspertima s Facebookova sveučilišta: najzad, to je i bio cilj eksperimenta. A po njima – po onima koje puka geografska slučajnost definira kao nasilnike, a ne kao žrtve, i koji samo zahvaljujući toj slučajnosti nisu i sami ubojice Slađane Vidović, nego tek psovači sa sajta Jutarnjeg – ispada naime da su Hrvati u velikoj većini retardi, retardirani narod, nacija degenerika, seljačine retardirane, najveća govna koja su ikada postojala, gori od nacista, gomila drogiranih degenerika bez porijekla, apsolutno najružniji ljudi na svijetu, mentalni degenerici i rugobe, najveća stoka i govna neviđena.

A to o Hrvatima čak ni ja ne mislim.

Vezano: Nisu htjeli krstiti djevojčicu jer je crna

Tekst je preuzet s Pescanik.net